Wikiversity

Ludovik I. Anžuvinac (Višegrad, 5. ožujka 1326 – Nagyszombat, 10. rujna 1382). je bio Ugarski kralj od 1342. i Poljski kralj od 1370. pa do svoje smrti 1382. godine

Ludovik je nazvan po svom stricu Svetom Ludoviku, a bio je najstariji preživjeli sin Karla Roberta Anžuvinca i Elizabete, kćeri poljskog kralja Vladislava i sestra Kazimira Velikog iz dinastije Pjastovića koja je vladala u Poljskoj. Bio je imenovan nasljednikom nakon rsmrti brata Ladislava 1329 godine kada je još bio dijete. Nakon oćeve smrti 1342 godine proglašen je hrvatsko-ugarskim kraljem, a okrunjen će biti 21. srpnja. Ludovik je često vodio ratove. Osim njegovih najpoznatijih kampanji, ratovao je u Bugarskoj, Bosni, Vlaškoj, i protiv Zlatne Horde. Prvi ugarsko-osmanlijski sukob se desio tijekom njegove vladavine.

Poražen od strane Venecije u ranijem pohodu protiv Zadra (1346), Ludovik se iskrcao na ekspediciji protiv Napulja da osveti ubojstvo svog brata Andrije, kneza Kalabrije, muža Ivane I. od Napulja. Okolnosti njegove smrti su vezane za dvorsku urotu u kojoj je sudjelovala i sama kraljica. Ludovik je došao u Italiju 3. studenog 1347. i poslije je dobio potporu mnogih mjesnih prinčeva, ušao je u Benevento rane 1348, zahvaljujući podršci napuljskog baruna. 15. siječnja, Ivana je otišla iz Napulja brodom za Provansu, uskoro će to isto napraviti i njen muž, Luj od Taranta. Postavio se za napuljskog kralja bez većih problema, usprkos tome Ludovik se morao brzo povući zbog dolaska kuge. U svojoj žurbi da napusti opustošenu Italiju, imenovao je dva ugarska službenika da zadrže prijestolje. Oni su uskoro izgubili potporu baruna i otvorili su put povratku Ivane i njenog muža.

Dvije godine kasnije, 1350. godine, Ludovik je došao u Manfredoniu i predstavljao je veliku opasnost Napulju. Međutim kasnije je morao prekinuti kampanju na inzistiranje njegovih iscrpljenih vojnika i odrekao se svih prava na napuljsku krunu. Prije negoli je napustio Italiju, papinska kurija iz Avignona počela je istragu o Andrijinom ubojstvu, ali papinski je sud proglasio Ivanu nevinom, uvelike zbog političkih razloga, zato što se Ivana složila da će svoja prava na grad Avignon predati papinstvu. Sukob s Napuljem je prestao 1381. godine, jednu godinu prije Ludovikove smrti. Papa je oduzeo kraljevsku titulu Ivani i ovlastio kralja Ludovika da izvrši svoju odluku. Bio je previše bolestan da ide sam, ali njegov nećak Karlo Drački potpomognut ugarskim zlatom sa svojim vojnicima se domogao prijestolja i ubio Ivanu.

Od 1356. do 1358. Ludovik je počeo novi rat protiv Venecije za vlast nad Dalmacijom. Poslije uspješnog organiziranja protumletačke lige, Ludovik je naredio dalmatinskim gradovima da pale i ubijaju sve Venecijance. Zadarskim mirom (1358), svi Ludovikovi zahtjevi za Jadransku regiju bili su prihvaćeni. Odmah je sagradio Jadransku flotu. Zadarskim mirom većina dalmatinskih gradova i obale došla je pod vlast Ludovika i hrvatskoga bana, osim Dubrovnika, koji je prizmnao vrhovnu vlast hrvatskoga bana i hrvatsko-ugarskog kralja, ali ostao samostalana, odnosno Zadarskim mirom je stvorena Dubrovačka Republika.

Ludovik je osmislio nove pravne i feudalne sustave za Poljsku i Ugarsku. U Ugarskoj je otvorio prvo sveučilište, Pečuško sveučilište, te pridonio razvoju umjetnosti. Danas je u Mađarskoj zapamćen kao jedan od najvećih kraljeva.

Bio je oženjen Elizabetom, kćerkom Stjepana II. Kotromanića . Slama otpor hrvatskog plemstva. Kralj Kazimir Lokietek ga je odredio za nasljednika poljskog prijestolja. Imali su dvije kćeri Hedvigu i Mariju. Marija se udala za Žigmunda Luksemburškog, hrvatskog i ugarskog vladara, a Hedviga je vladala Poljskom.

U Wikimedijinoj ostavi ima još materijala vezanih za: Ludovik I. Anžuvinac

Ludovik I. Veliki na Wikimedijinoj ostavi