LIMSwiki

Mine su eksplozivne naprave konstruirane da onesposobe ili unište pješadiju (vojska), oklopna borbena vozila i brodove u ratnim sukobima. Postoji mnogo vrsta i varijacija mina u zavisnosti od zemlje proizvođača. Naziv mine vodi porijeklo iz engleske riječi "mining" što znači "kopati, rudariti" (u novije vrijeme u kopovima rudnika se koristi eksploziv).

Mine se dijele na:

• nagazne mine
• potezne mine
• mine na daljinsko paljenje

Nagazne mine su mine čiju eksploziju prouzrokuje žrtva pritiskom na upaljač. Kao defanzivno sredstvo, po upotrebi se mogu podijeliti na :

• Protivpješadijske
• Mine protiv mehaniziranih sredstava bez oklopa
• Protivoklopne mine

Pritiskom između 3–18 kg na zvijezdu mine, prouzrokuje se aktiviranje upaljača čije punjenje aktivira sam eksploziv mine. Tijelo mine se sastoji od tankog materijala u čijoj unutrašnjosti se nalazi eksploziv sa rasprskavajućim punjenjem. Pri detonaciji, eksplozija potiskuje rasprskavajuće punjenje koncentrirano u jednom pravcu (Claymore M18) ili u krug oko pozicije mine. Time se postiže decimiranje neprijateljske žive sile u određenom prostoru. Radijus djelovanja ovih eksplozivnih naprava zavisi od jačine i načina punjenja. U prosjeku je ubitačni radijus do 10 m, dok se ranjavanje djelimično može postići do 40 m. Izuzetak prave odskočne nagazne mine čiji radijus djelovanja se povećava u prosjeku za 10–15 m.

Za mehanizovana sredstva bez oklopa se također koriste nagazne mine koje se postavljaju prikriveno ili direktno na putu. Mine protiv pokretnih ciljeva su u principu dužne zaustaviti transporte i koriste se kao defanzivno sredstvo za kontrolu i odsijecanje puteva. Sam učinak se postiže punjenjem jačim eksplozivom nego kod protivpješadijskih mina, tako da je učinak osiguran i pri slabom oklopu.

Protivoklopne nagazne mine su pravljene za zaustavljanje srednje ili teško oklopljenih oružanih sistema kao što su oklopni transporteri ili tenkovi. U pogledu punjenja mogu biti samo eksplozivne ili kumulativno eksplozivne. Prve su zadužene samo za zaustavljanje oklopnih sredstava dok kumulativne uništavaju i posadu. Istragom na eksplozivnim sredstvima se došlo do spoznaje da eksploziv postavljen u obliku lijevka na čijem unutrašnjem dijelu se nalaze lakši metali (u najvećem broju slučajeva bakar), imaju puno bolji učinak pri proboju oklopa. U principu se pravi mlaz usijanog metala koji pravi rupu u oklopu i time prodire u unutrašnjost. Da bi se iskoristio učinak ovog fenomena, neophodno je da mine (kao sva protivoklopna sredstva) detoniraju prije kontakta sa samim oklopom. Oštećenja na površini oklopa mogu biti vrlo mala dok je učinak unutar oklopnih sredstava ogroman (kroz tečni metal sa temperaturama preko 3000 °C). Za odbranu protiv ovakvih protivoklopnih sredstava, sama oklopna sredstva imaju takozvani aktivni oklop koji pravi protiveksploziju i time spriječava dolazak protivoklopnog sredstva do njegovog učinka. Kod mina koje nemaju zračenja (radarsko ili infracrveno) odbrana ovakvim sredstvima je bez učinka jer ih odbrambeni sistemi ne prepoznaju.

Potezne mine se aktiviraju na potez, izvlačenjem osigurača iz upaljača mine. One su rasprskavajuće i mogu biti i odskočno-rasprskavajuće.

Kao prethodnica mina u današnjem smislu se mogu vidjeti različite zamke koje su se koristile u ratovima i sukobima prastarih vremena. Jedna od najpoznatijih su jame na čijem dnu su se nalazili zašiljeni drveni stubovi.

Korištenje mina u današnjem smislu, se u svrhu ratovanja prvi puta pisano spominje u starom kineskom tekstu iz 14. vijeka. "Holondžing" ("Priručnik vatrenog zmaja") u njemu se spominje bitka koja se odigrala 1277. godine između kineske dinastije Song i mongolskih hordi u sjevernoj Kini i pominje upotreba eksplozivnih zamki.

Prvu minu na zapadu je konstruirao Pedro Navaro, španski vojnik, a koja je bila korištena za osiguravanje italijanskih dvoraca. Prva mina sa mehanizmom sličnim današnjim je korištena u američkom građanskom ratu, i konstruisao ju je general Gabriel Rains. Prva upotreba je bila bici u okolini grada Yorktown 1862. Poboljšane verzije su konstruisane i korištene u imperijalnoj Njemačkoj, oko 1912. godine i u Prvom svjetskom ratu.

Tlo Bosne i Hercegovine je "zagađeno" minama poteklim iz rata 1992-1995, gdje je velika površina ostala pod minskim poljima. 58% nesreća ozljeda ili smrti uzrokovane minama u regionu Balkana koji je obuhvaćen ratnim dešavanjima se desilo u BiH, a više od 65% teritorije koja je zagađena minama se nalazi također u BiH. Prema podacima BHMAC-a otprilike 100.000 ljudi živi u područjima visokog rizika, a 600.000 u područjima srednjeg rizika. Prema izvršenim procjenama, "sumnjiva površina" u Bosni i Hercegovini iznosi 3,29 posto. Trenutno (4. mjesec 2009) djeluje 29 organizacija akreditovanih za deminiranje i 3 monitoring agencije. Ukupno ima 2.958 akreditovanih deminera. Godišnje se u Bosni i Hercegovini deminira 11-15 kvadratnih kilometara.

Sporazum iz Otave je sporazum koji je rezultirao naporima Internacionalne kampanje za zabranu nagaznih mina i kanadske vlade. Potpisnice "sporazuma iz Otave" se obavezuju da neće proizvoditi, skladištiti, trgovati niti koristiti nagazne mine. 155 država je potpisnica sporazuma a 40 ih se očekuje da potpišu. Sjedinjene Američke Države, kao najveći proizvođač mina, nisu potpisnik sporazuma.

BHMAC

Commons ima datoteke na temu: Kopnena mina