LIMSpec Wiki
Sadržaj
Frano Supilo | |
---|---|
Zastupnik u Hrvatskom saboru | |
Vrijeme na dužnosti maj 1906 – oktobar 1910. | |
Lični podaci | |
Rođenje | Cavtat, Kraljevina Dalmacija, Austro-Ugarska | 30. novembar 1870.
Smrt | 25. septembar 1917 London, Engleska | (46 godina)
Politička stranka | Stranka prava |
Obrazovanje | novinar, političar |
Frano Supilo (Cavtat, 30. novembar 1870 – London, 25. septembar 1917) bio je hrvatski novinar, političar i publicist.
Biografija
Rani život
Rođen je u Cavtatu 1870. godine u porodici Ive i Mare (rođ. Guljemović).[1] Porijeklom je iz radničke porodice.[2] Školovao se u Dubrovniku i već kao srednjoškolac učestvovao je u demonstracijama protiv austrijske politike i to prilikom dolaska prijestolonasljednika Rudolfa u Dubrovnik 1885. godine.[2] U politički život ulazi kao osnivač i glavni urednik dubrovačke Crvene Hrvatske (1890-99), društvenopolitičkog lista pravaške koncepcije i bori se za ujedinjenje Dalmacije sa Hrvatskom.[2] Supilo je odigrao glavnu ulogu u promjeni javnog mišljenja, što je, u nizu izbora, dovelo do pada italijansko-srpske koalicije koja je mješavinom izbornih manipulacija, favoritizma bečkog dvora i paralizom hrvatskih stranaka došla na vlast u dubrovačkoj općini u osamdesetim godinama 19. stoljeća. U vodstvo Stranke prava izabran je 1895. godine. Nakon raskola u stranci istupa protiv Josipa Franka, a od 1900. djeluje u Rijeci kao povjerenik dalmatinskih pravaša, nastojeći putem novina koje je uređivao (Novi list, od 1907. Riječki novi list) utjecati na hrvatsku politiku, orijentirajući je prema političkoj saradnji Južnih Slavena i sporazumu s ostalim narodima Austro-Ugarske ugroženim germanizacijom, u skladu s politikom novog kursa, prema čemu je usmjerio i novoosnovanu Hrvatsku stranku prava.
Hrvatsko-srpska koalicija
Uz Trumbića i Josipa Smodlaku jedan je od pokretača politike novog kursa i među najzaslužnijim političarima za donošenje Riječke rezolucije 1905. godine (zapravo je njen idejni začetnik) i za stvaranje Hrvatsko-srpske koalicije, te za njen dolazak na vlast. Supilova riječka i zagrebačka faza su, historijski ozbiljno i nepristasno, obrađeni tek u studijama i knjigama koje su se pojavile nakon raspada SFRJ, dotad je taj period njegove djelatnosti šablonski tretirano kao vizionarna aktivnost usmjerena prema žuđenom, i u Jugoslaviji (pogotovo komunističkoj), ozbiljnom snu o stvaranju zajedničke države Hrvata i Srba. Dobar primjer novijeg vrjednovanja Supilove političke djelatnosti je niz kraćih tekstova objavljenih u časopisu Kolo, 1998, br. 8. Supilo je od tradicionalne pravaške politike napravio radikalan zaokret u dvjema tačkama: ideološkom i pragmatičko-političkom.
Na idejnom planu, Supilo postaje pristašom omekšanog jugoslavenskog unitarizma (zbog čega je najčešće stigmatiziran, pa i demoniziran u hrvatskim nacionalnim krugovima). Supilovo mišljenje (koje je dijelio i nemali dio ondašnje hrvatske, pa i srpske inteligencije) bijaše da su Hrvati i Srbi (kojim su kasnije pridruženi i Slovenci) jedan troplemeni narod, dakle, ne tri naroda, a kamoli tri nacije, nego jedan jugoslavenski narod sa tri imena. Ta, iz savremenog pogleda neobična ideja, bila je znakom zakašnjelosti nacionalne kristalizacije kod Hrvata (manjim dijelom i Srba i Slovenaca), te teritorijalne izmiješanosti Srba i Hrvata, kao i činjenice da su hrvatski i srpski književni jezici izuzetno bliski i međusobno razumljivi na razgovornom nivou. Na praktičnom planu, to je značilo stvaranje Hrvatsko-srpske koalicije, kreacijom koje su Srbi priznati, de facto, kao politički narod u Hrvatskoj, prvi put u historiji.
Još snažniji zaokret označili su pregovori koalicije i Supila sa mađarskim i italijanskim političarima iz Austro-Ugarske monarhije. Post festum, taj potez se može označiti kao izuzetno hrabar, inovativan i potpuno promašen. Supilo je pokušao tradicionalne hrvatske protivnike koji su pretendirali na hrvatske zemlje (italijanske iredentiste i mađarske nacionaliste), koristeći njihovo privremeno zaoštravanje sa bečkim dvorom, pretvoriti u hrvatske saveznike u borbi za opću demokratizaciju monarhije u kojoj bi, takvo je bilo njegovo mišljenje, svi narodi bili dobitnici. Međutim, pogriješio je u procjeni: italijanski i mađarski imperijalizam je bio tako duboko ukorijenjen u svijest nacionalnih elita tih naroda su bili potrebni svjetski ratovi da ih sruše kao realnu prijetnju.
U pogledu srpskog nacionalizma, Supilo nije u tom periodu realistično ocijenio tvrdokornost i nepopustljivost srpskih teritorijalnih pretenzija na praktički cijelu Bosnu i Hercegovinu i Hrvatsku. Na izborima 1906, na kojim je pobijedila Koalicija, Supilo je bio izabran za zastupnika u Hrvatskom saboru[2] i postao vodeća osoba Koalicije. Kada je ugarski parlament u proljeće 1907. izglasao Željezničarsku pragmatiku, kojom se mađarski jezik ozakonjuje kao službeni jezik na željeznicama u Hrvatskoj, Supilo predvodi hrvatsku opoziciju u ugarskom parlamentu u akcijama opstruiranja i vodi oštru kampanju protiv mađarskog bana Pavla Raucha te pokreće temeljna ustavna pitanja o položaju Hrvatske. Njegov radikalni stav dovodi ga u sukob s vodstvom Koalicije, koja je bila za oprezniju politiku, kako ne bi izgubila mogućnost vraćanja na vlast.
Supilo je nastojao da Hrvatska svojom politikom stane na čelo Južnih Slavena Austro-Ugarske u borbi za njihovo ujedinjenje, dok je srpski dio Koalicije, a i dio nagodbeno orjeniranih hrvatskih članova, bio za usklađivanje hrvatske politike s onom kraljevine Srbije, što je u praksi značilo pretvaranje Hrvatske u srbijanski politički prirepak. U vrijeme veleizdajničkog procesa, 1909. godine, političkog procesa srpskim javnim radnicima u Monarhiji, koji je inicirao bečki dvor sa ciljem reteriranja aneksione krize oko Bosne i Hercegovine 1908, godine, Supilo se zalaže za odlučnu podršku Hrvata ugroženim Srbima, kako bi se sačuvala hrvatsko-srpska sloga, na načelima dogovorenima u Riječkoj i Zadarskoj rezoluciji.
Njegov stav izaziva oštru reakciju austrijskih krugova i oni na Friedjungovom procesu, koji je pokrenula Koalicija, nastoje Supila kompromitirati i politički onemogućiti. Iako su klevete, iznijete protiv njega, bile na procesu raskrinkane, Supilo je istupio iz Koalicije kako bi olakšao njen položaj; Koalicija je zatim pristala na kompromisno rješenje procesa, što je dovelo do pada bana Raucha, ali i do pakta Koalicije sa novoimenovanim banom Nikolom Tomašićem. Koalicija je od tada, pa do raspada monarhije i stvaranje kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca (1918), svedena na oruđe u rukama najutjecajnijeg i najagilnijeg hrvatskog pragmatičkog političara u to doba, unitaristički nastrojenog Svetozara Pribićevića, kojem je primarni cilj bio čekanje raspada "KuK" monarhije i ujedinjenje sa Srbijom pod svaku cijenu. Supilo je osuđivao oportunističku politiku vodstva Koalicije jer je smatrao da ona kompromitira Hrvatsku i onemogućuje joj da u borbi za ujedinjenje postane ravnopravan faktor sa Srbijom. Međutim, cilj Pribićevića i nije bio da Hrvatska bude ikakav, a kamoli ravnopravan faktor u budućoj zamišljenoj južnoslavenskoj državi.
Jugoslavenski odbor
Prebjegavši nakon Sarajevskog atentata u Italiju, Supilo pokreće, zajedno s Trumbićem i Meštrovićem, akciju za oslobođenje Hrvata, Srba i Slovenaca od Austro-Ugarske i njihovo ujedinjenje sa Srbijom i Crnom Gorom te učestvuje u pokretanju Jugoslavenskog odbora. On nastoji pridobiti vlade sila Trojnog sporazuma za stvaranje jugoslavenske države, koja bi imala obuhvatiti sve krajeve nastanjene južnim Slavenima. Na svojim misijama u Bordeauxu, Londonu i Petrogradu 1914-1915. Supilo ustaje protiv imperijalističkih težnji Italije na Jadranu i zalaže se za kompromisno rješenje jadranskog pitanja. Otkrivši tajne pregovore, koje su Centralne sile vodile s Italijom, poveo je snažnu akciju protiv žrtvovanja Italiji hrvatskih i slovenskih krajeva na Jadranu. Supilo se zalagao za demokratski način ujedinjenja južnoslavenskih naroda i za njihovu nacionalnu ravnopravnost te je predlagao da se u budućoj jugoslavenskoj državi uvede federativno uređenje. Zbog svojih gledišta došao je u sukob sa srbijanskim premijerom Nikolom Pašićem, glavnim realpolitičkim protagonistom zamisli Velike Srbije, a i sa kompromiserskom i politički nezrelom većinom u Jugoslavenskom odboru. Istupivši zbog toga iz Odbora u junu 1916, Supilo je u svom daljnjem radu nastojao zainteresirati sile Antante za položaj Hrvata i za cjelovito rješenje jugoslavenskog pitanja na osnovu nacionalne ravnopravnosti (poznate su njegove predstavke i memorandumi britanskim, italijanskim i ruskim političarima Greyu, Sonninu i Sazonovu).
Smrt
Težak i besperspektivan položaj u kojem se Hrvatska našla, u kolonijalističkim makinacijama i tajnim planovima (Londonski sporazum) već podijeljena između italijanskog i srpskog imperijalizma, bio je prevelik teret za Supila koji je doživio živčani slom i kasnije umro u londonskoj umobolnici, od moždane kapi,[3] 25. septembra 1917. godine. Nakon što je urna sa njegovim pepelom ostala nekoliko godina zaboravljena u londonskom krematoriju, preuzeo je njegov prijatelj, bankar Pavle Mitrović. Kod njega je ostala do 1927. godine, kada je, parobrodom Srđ, prenesena od Londona do Sušaka i gdje je bila svečano izložena na odru 29. decembra, zatim je parobrodom Zagreb[4] prenijeta u Dubrovnik gdje je pohranjena u gradskoj vijećnici.[3]
Publicist
Po mnogim pokazateljima Frano Supilo je, uz Stjepana Radića, najtragičnija osoba novije hrvatske politike. Kao publicist jedan je od najznačajnijih modernih hrvatskih političkih mislilaca. Pridonio je modernizaciji političkih shvatanja u Hrvatskoj, te je snažno djelovao na savremenike, ostavivši jedan od najjačih političkih tragova u hrvatskoj novijoj političkoj historiji.[2] Savremena hrvatska historija uglavnom dijeli njegovu aktivnost na tri perioda: u prvom je kao urednik Crvene Hrvatske ukazivao na imperijalizam Velike Srbije; u drugom je bio jedan od glavnih učesnika Hrvatsko-srpske koalicije, dok je u trećem bio usamljeni i izolirani borac za Hrvatsku. Samo je prvi Supilov period dobio visoku ocjenu, dok se njegova aktivnost u Koaliciji smatra historijskim promašajem, a treći period očajničkom i na poraz osuđenom borbom, epitomiziranom u poznatom Krležinom stihu iz Balada Petrice Kerempuha koji navodi "Sopilovog Frana:
"Kem serce pregrizla horvacka je rana"
[5]. Vjerovatno najbolji komentar o tragizmu Supilovog političkog djelovanja je utjelovljen u Machiavellijevoj metafori da naoružani proroci uspijevaju, a nenaoružani propadaju: Supilo je bio (kao predstavnik hrvatskog naroda u teško i krajnje neizvjesno doba) nenaoružani prorok, i u toj činjenici leži uzrok njegovog pada i propasti.
Djela
- Proces Friedjung-"Reichpost" i hrvatsko-srpske koalicije. Otvoreno pismo Frana Supila, narodnog zastupnika delničko-čabarskog kotara, svojim izbornicima, "Tisak Riečke Dioničke tiskare", Rijeka, 1910.
- Politika u Hrvatskoj, "Tisak Riečke Dioničke tiskare", Rijeka, 1911.
- Politika u Hrvatskoj, (preštampano), Kultura, Zagreb, 1953. (ur. i uvod, Vaso Bogdanov)
- Supilova pisma Ferrerovima: prilozi našoj suvremenoj političkoj povijesti, Hrvatska revija, Buenos Aires, 1957., (prir. Bogdan Radica)
- Pisma i memorandumi Frana Supila: (1914-1917), Izd. ustanova Nauč. Delo, Beograd, 1967. (prir. Dragovan Šepić)
- Politički spisi, članci, govori, Znanje, Zagreb, 1970. (prir. Dragovan Šepić)
- Izabrani politički spisi, Golden Marketing-Narodne novine, Zagreb, 2000. (izbor i uvodna studija, Ivo Petrinović)
Literatura
- Ivo Perić, Mladi Supilo, Školska knjiga, Zagreb 1996.
Reference
- ^ moljac.hr: Frano Supilo Arhivirano 15. 4. 2013. na Wayback Machine, pristupljeno 6. februara 2013.
- ^ a b c d e Proleksis enciklopedija: Supilo, Frano Arhivirano 8. 5. 2013. na Wayback Machine, pristupljeno 6. februara 2013.
- ^ a b Igor Žic, Povijest jedne iluzije, Sušačka revija, br. 58/59, 2008., preuzeto 16. februara 2013.
- ^ Saša Dmitrović, Prenos pepela Frana Supila, Sušačka revija, br. 45, 2005., preuzeto 16. februara 2013.
- ^ Miroslav Krleža, Balade Petrice Kerempuha, str. 83., pristupljeno 6. februara 2013.
Vanjski linkovi
- Krležijana: Supilo, Frano Arhivirano 14. 6. 2015. na Wayback Machine
- Neven Šantić, Frano Supilo - Reformator hrvatskog novinarstva, Novi list, 1. januara 2011.
- Tereza Ganza-Aras, Frano Supilo u svjetlu najnovijih istraživanja Arhivirano 4. 3. 2016. na Wayback Machine