Type a search term to find related articles by LIMS subject matter experts gathered from the most trusted and dynamic collaboration tools in the laboratory informatics industry.
Srednji put ili središnji put (pali: majjhimāpaṭipadā mađhima-patipada, sanskrit: madhyamāpratipad madhjama-pratipad) je budističko učenje o izbegavanju krajnosti, kako hedonizma tako i krajnjeg asketizma.
Buda je svoje propovedanje započeo idejom da postoji „srednji put”, koji izbegava oba ekstrema, hedonizam i samomučenje, ali isto tako i ekstreme različitih, čvrsto ukorenjenih gledišta.[1] Srednji put u Buddhinu prvom govoru je izbjegavanje brahmanskog praznovjerja, a isto tako i pretjeranog đainskog asketizma koji je "put pročišćenja" sveo na fizičko mučenje tijela, dok Buddho smatra da se duhovno pročišćenje može postići samo duhovnim sredstvima.[2]
Srednji put je jedan od naziva koje je Buda dao plemenitom osmostrukom putu.[3] Ovo naglašava balans i umerenost.[3]
Ja sam, prijatelju, preko ove bujice prešao ne zaustavljajući i ne jureći suviše napred. Kada sam se zaustavljao, tonuo sam, ali kada sam jurio suviše napred upadao sam u vrtlog.[4]
Onaj koji se opredelio za život duha, treba da se kloni dve krajnosti. Jedna je život posvećen zadovoljstvima i uživanjima, što je nisko, neplemenito i nekorisno. Druga je život izložen mučenjima, što je ružno, nedostojno i nekorisno. Oslobođeni se udaljio od obe krajnosti zato što je otkrio pravi put koji vodi saznanju, velikoj mudrosti, uzvišenosti, unutrašnjoj svetlosti i nirvani.[5]
Buda je tvrdio da je izbegavajući dve krajnosti stekao spoznaju „o toj srednjoj stazi koja pruža viziju, koja pruža saznanje i vodi do spokojnog, naročitog znanja, probuđenja, nibane" (Dhama-Cakapavatana suta).[6]
Kad su strune na vini previše zategnute, vina nije naštimovana ni pogodna za sviranje. Kad su strune na vini previše labave, vina nije naštimovana ni pogodna za sviranje. Ali kad strune na vini nisu previše zategnute, ni previše labave, već naštimovane po meri, vina je tada pogodna za sviranje. Isto tako, Sona, prevelik napor rađa nemir, preslab napor rađa lenjost. Zato bi trebalo da odrediš pravu meru svog napora, da naštimaš svoje sposobnosti u skladu sa tim i onda zasviraš svoju melodiju.[7]
‘Sve postoji’, to je jedna krajnost. ‘Sve ne postoji’, to je druga krajnost. Ne priklanjajući se nijednom od ta dva ekstrema, Tatagata podučava darmu sledeći srednji put: S neznanjem kao uslovom nastaju obrasci. S obrascima kao uslovom nastaje svest... Tako nastaje čitav ovaj okean patnje. Ali s potpunim iščezavanjem i nestankom upravo tog neznanja nestaju i obrasci. Nestankom obrazaca dolazi nestanak svesti... Tako nestaje čitav ovaj okean patnje.[8]
– Buda
Buda je svoje učenje takođe opisao kao „srednji put” između nihilizma (ucchedavāda), učenja da ničeg nema, i eternalizma (sassatavada), učenja o trajnom sopstvu. On kao primer nihilizma navodi reči Ađite Kesakambalija:
Ne postoji ni dar, ni žrtva, ni prinošenje žrtve; ne postoji dozrevanje ploda, ni dobra ni zla dela; ne postoji ni ovaj, ni onaj svet, ni otac ni mati, a ne postoje ni bića nastala sama od sebe. Ne postoje na svetu ni isposnici, ni sveštenici koji su idući uzvišenim putem dostigli uzvišeni cilj, koji su sami spoznali i prozreli ovaj i onaj svet, pa ga objašnjavaju drugima. Čovek se sastoji od četiri velika počela, a kad proživi svoj vek, ono što je zemlja u njegovom telu vraća se zemlji, voda vodi, toplota toploti, vazduh vazduhu, a čula se rasplinu u prostoru. [...] I budale i mudraci, kad im se raspadne telo, bivaju uništeni i stradavaju, posle smrti više ne postoje.[9]
– Dīgha nikāya 2:23
Između ovih krajnosti, Buda je učio da ne postoji nijedan deo nas koji ostaje isti, ali da ipak nismo ni potpuno drugačiji. Uvideo je da napredujemo kao stalno promenjiv tok fizičkih i mentalnih stanja, no da su ta stanja ipak međusobno povezana, jer pripadaju istom nizu. Ovo je u vezi s Budinim učenjem o uslovljenom nastanku.[9]
Prema tumačenju Čedomila Veljačića, materijalizam koji Buddho odbija u više govora, naziva se vjerom u "razorivost" (pretpostavljene supstancije). Pojave bi najprije trebalo da budu "nešto" po sebi, da bi mogle biti "razorene". Čitava kasnija buddhistička filosofija razvija se u smjeru toga spoznajnoteorijskog "nihilizma" (suññata ili šunya-vada). U indijskoj filozofiji, materijalističkoj teoriji "razorivosti" (uććheda-vado) redovno se suprotstavlja vjera u nerazorivost ili "vječnost" (sassata-vado) transsupstancijalnog "jezgra" duše ili "svojstva" (atma). To je osnovna pretpostavka brahmanskog vjerskog učenja, koju Buddho jednako odrešito odbija, označujući svoje stanovište i ovdje, s izrazitije dijalektičkog stanovišta, "srednjim putem" između materijalizma i spiritualizma.[2]
LIMS forum content by LIMS forum members is licensed under a Creative Commons Attribution-NonCommercial-ShareAlike 4.0 International License. Based on a work at www.limsforum.com.
