Type a search term to find related articles by LIMS subject matter experts gathered from the most trusted and dynamic collaboration tools in the laboratory informatics industry.
Dio serije članaka na temu |
Bog |
---|
Općeniti pristupi Specifični koncepti Iskustvo i ispovijedanje Vezane teme |
Monoteizam, ili jednoboštvo (grč. μόνος — „jedan”, grč. θεός — „bog”), vera je u jedno, univerzalno, sveobuhvatno božanstvo.[1][2][3]
Monoteistička religija je religija u kojoj vernici veruju u jednog boga. Razlike postoje između ekskluzivnog monoteizma, kod, na primer, judaizma, hrišćanstva i islama, kao i monoteizma, kod koga se priznaje postojanje i drugih bogova — pluriformni monoteizam koji s obzirom da priznaje postojanje drugih božanstava, smatra da postoji neki oblik njihovog jedinstva.[4]
U širem smislu reči, u monoteističke religije se ubrajaju atenizam, bahaizam, kaodaizam, deizam, ekandar, hinduizam (vaišnaizam, šivaizam), ravidaizam, sikizam, tenrikjo i zoroastrizam.[5][6][7][8] Postoji razlika između ekskluzivnog monoteizma s jedne strane, i uključujućeg monoteizma i pluriformnog (panenteističkog) monoteizma s druge, koji, koji mada mada priznaju više bogova, postuliraju neki vid fundamentalnog jedinstava.[4]
Reč monoteizam potiče od grčkih reči μόνος (mónos)[9] sa značenjem „jedan” i θεός (theós)[10] sa značenjem „bog”.[11] U engleskom jeziku ovaj termin je privi koristio Henri Mor (1614—1687).[12]
Kvazi-monoteističke tvrdnje o postojanju univerzalnog božanstva datiraju iz kasnog bronzanog doba, sa Ehnatonovom velikom himnom Atenu. Moguća sklonost ka monoteizmu nastala je tokom Vedskog perioda[13] u gvozdnom dobu u južnoj Aziji. Rigveda izražava pojmove monizma Brahmana, posebno u relativno kasnoj desetoj knjizi,[14] koja je datirana na rano gvozdeno doba, npr. u Nasadiji sukti. Bonpa Darma, možda iz dvadesetog veka p. n. e,[15] bila je prva zapisana religija koja je deklarisala da postoji jedan Bog iznad svih, kojeg nazivaju Sangpo Bumtri.[16] Međutim, time se ne podstiče monoteističko obožavanje Sangpa Bumtrija ili kog boga radi spasenja, već se fokus zadržava na karmi.
Prema hrišćanskoj tradiciji, monoteizam je bila izvorna religija ljudi, ali je izgubljena tokom tzv. čovekovog pada. Ova teorija je napuštena u 19. veku usled napretka evolutivne teorije i da se do monoteizma došlo od animizma preko politeizma, ali je i ova teorija slabo zastupljena. Dva primera da se monoteizam razvio iz politeizma je Atonov kult u vremenu egiptskog faraona Ehnatona, kao i fenomem Marduka, koji je najpre bio zaštitnik Vavilona, ali je kasnije bio poštovan kao božanstvo u celom Vavilonu.
Od šestog veka p. n. e, u zoroastrizmu, Ahura Mazda[17] ili Ormazd (gospodar mudrosti, odnosno mudri gospodar) pojavio se kao vrhovni apstraktni bog koji je stvorio vidljivi i nevidljivi svet.[18][19][20][21] U zavisnosti od toga iz kog perioda je Zoroaster (najčešće je vezivan za rano gvozdeno doba), ovo je možda jedan od najranijih pojava monizma u Indoevropskoj religiji. Bez obzira na to, zoroastrizam nije bila strogo monoteistička religija,[22] jer su poštovani drugi jazati pored Ahura Mazde. Drevna hinduistička teologija je u međuvremenu bila monistička, ali nije bila strogo monoteistička u obožavanju zato što je i dalje zadržalo postojanje mnogih bogova, koji su bili zamišljeni kao aspekti jednog najvišeg Boga, Brahmana.[23] Brojni antički grčki filozofi, uključujući Ksenofana i Antisten verovali su u sličan politeistički monizam koji je bio sličan monoteizmu, mada se ne može kvalifikovati kao takav.[23] Judaizam je bila prva religija koja je proizvela pojam ličnog monoteističkog Boga u monističkom kontekstu.[23] Koncept etičkog monoteizma, koji smatra da taj moral proizlazi iz samog Boga i da su njegovi zakoni nepromenljivi,[24][25] prvi put se javio u Judaizmu,[26] i vremenom je postao osnovni princip većine modernih monoteističkih religija, uključujući zoroastrizam, hrišćanstvo, islam, sikizam i bahai.[27]
U gradovima antičkog bliskog istoka, svaki grad je imao boga zaštitnika, kao što su Šamaš u Larsi ili Sin u Uru. Prve pojave šire nadmoći određenog božanstva datiraju iz kasnog bronzanog doba, sa Atonom (kojeg je Sigmund Frojd doveo u vezu sa judaizmom). Međutim, vreme egzodusa je diskutabilno, jer nije jasno da li se to prema Bibliji desilo pre ili posle njegove vladavine. Takođe nije jasno da li je ovo monoteizam ili henoteizam gde Ehnaton sebe identifikuje sa bogom Atonom. Etnički monoteizam i pojava apsolutnog dobra i zla pojavila se u zoroastrizmu i judaizmu, a kasnije je ovo kulminiralo u ranom hrišćanstvu i u tevhinu u islamu.
Prema jevrejskoj, hrišćanskoj i islamskoj tradiciji, monoteizam je bila originalna religija čovečanstva; ta originalna religija se ponekad naziva „Adamskom religijom”, ili, u smislu Endru Langa, „prareligija”. Učenjaci koji se bave religijom su u velikoj meri su napustili to gledište u 19. veku u korist evolucione progresije od animizma preko politeizma do monoteizma, ali je do 1974. godine ta teorija bila manjoj meri prihvaćena, i modifikovana gledišta slična Langovom postala su prominentnija.[2] Austrijski antropolog Vilhelm Šmit je postulirao pramonoteizma, „originalni” ili „primitivni monoteizam” tokom 1910-ih.[28] Postoje neslaganja s tvrdnjom da su Judaizam, Hrišćanstvo, i Islam proizašli iz opozicije politeizmu, kao što je bio slučaj sa grčki filozofskim monoteizmom.[2] U bližoj prošlosti, Karen Armstrong[29] i drugi autori su se vratili ideji evolucionarne progresije počevši od animizma, koji se razvio u politeizam, iz koga je proizašao henoteizam, čemu je sledila monolatrija, iz koje je nastao istinski monoteizam.[30]
Sveto Trojstvo je hrišćanska doktrina verovanja u Boga koji ima tri dela: Oca, Sina, Svetog duha.
Tevhid je prvi član vere u islamu. Muslimani veruju da je Bog jedan, nedeljiv bez ravnih ili onih koji su u vezi sa njim. Sa muslimanske tačke gledišta, podela boga na trojstvo je oblik politeizma.
Deizam pretpostavlja postojanje jednog Boga stvoritelja, koji se malo ili nimalo ne meša u dešavanja u svetu.[31] Semjuel Klark razlikuje četiri tipa deista: oni koji veruju u stvoritelja bez interesa u svetu; one koji su videli i druga proviđenja ali ne i u moralnim i duhovnim sferama; oni koji veruju da Bog ima malo moralnih atributa ali ne veruje u budućnost života; i one koje odbijaju otkrovenje, a prihvataju sve ostale istine prirodne religije.[32]
Termin henoteizam ima dva različita značenja. U kontekstu biblijskih studija obično označava plemenska božanstva koja ne negiraju postojanje božanstava drugih naroda, dok se drugo značenje često koristi kao sinonim za monolatriju, koje je verovanje u ili obožavanje u jednog Boga bez negiranja postojanja drugih.[33] Hinduizam se, opšte gledajući, smatra za henoteističku religiju.[34]
Monizam je filozofsko učenje prema kojem se sve može izvesti iz jednog jedinog načela.
Panteizam podrazumeva da je univerzum identičan Bogu.[35] Filozofski, postoji samo jedna supstanca koja je apsolutna, večna i beskonačna tako da sve stvari, uključujući i ljude, nisu nezavisni nego su to samo manifestacije apsolutnog.[36]
Panenteizam je oblik monističkog monoteizma koji se drži stanovišta da Bog obuhvata ceo univerzum, ali, za razliku od panteizma, univerzum nije identičan Bogu.[37]
Politeizam, kod određenih urođeničkih afričkih religija, smatra da su različiti bogovi različiti oblici jedne jedinstvene osnovne supstance. U drugim slučajevima, u pitanju je mnogoboštvo, odnosno vera u više bogova, suprotnost monoteizmu.
Za više informacija pogledajte članak Avramske religije |
Dok svi pripadnici avramskih religija smatraju da su monoteisti, Judaizam ne smatra Hrišćanstvo monoteističkim, već prepoznaje samo Islam kao monoteističku religiju.[38] Islam slično tome ne priznaje moderno Hrišćanstvo kao monoteističku veru, prvenstveno zbog hrišćanske doktrine svetog trojstva, za koju Islam tvrdi da nije bila deo prvobitnog monoteističkog hrišćanstva, koje je Isus propovedao.[39] Hrišćani s druge strane, tvrde da je doktrina svetog trojstva valjan izraz monoteizma, navodeći da se trojstvo ne sastoji od tri zasebna božanstva, već od tri osobe, koje postoje konsupstanciono (kao jedna supstanca) unutar jednog božanstva.[40][41][42]
Judaizam je jedna od najstarijih monoteističkih religija na svetu.[43] Bog u Judaizmu je striktno monoteistički,[44] i apsolutno je, nedeljivo i neuporedivo biće, koje je ultimatni uzrok svog postojanja. Vavilonski Talmud navodi druge, „strane bogove” kao nepostojeće entite kojima ljudi pogrešno pripisuju postojanje i moć.[45] Jedan od najbolje poznatih izjava rabajskog Judaizma o monoteizmu je iz drugog od Majmonidovih 13 principa vere:
Bog, uzrok svega, je jedan. Ovo ne znači jedan kao jedan par, niti jedan kao vrsta (koja obuhvata mnoge individue), niti jedan kao jedan objekat koji je napravljen od mnoštva elemenata, niti kao jedan objekat koji se može beskonačno deliti. Umesto toga, Bog je jedinstvo različito od bilo kojeg drugog mogućeg jedinstva.[46]
Judaizam[47] i Islam odbacuju Hrišćansku ideju monoteizma. Judaizam koristi termin šituf za imenovanje bogosluženja na način na koji Judaizam ne smatra da je monoteistično.