Type a search term to find related articles by LIMS subject matter experts gathered from the most trusted and dynamic collaboration tools in the laboratory informatics industry.
| Lav X. Leo Decimus | |
|---|---|
 Rafael, Portet papi Leonu X. (1518)
| |
| Pravo ime | Giovanni di Lorenzo de' Medici |
| Papinstvo počelo | 9. mart 1513. |
| Papinstvo završilo | 1. decembar 1521. |
| Prethodnik | Julije II. (1503. - 1513.) |
| Nasljednik | Hadrijan VI. (1522.-1523.) |
| Rođen | 11. decembar 1475. Firenca, Republika Firenca |
| Umro | 1. decembar 1521. Rim |
| Ostali pape imena Lav | |
Lav X. (Firenca, 11. decembar 1475. - Rim, 1. decembar 1521.) bio je 217 papa od 9. marta 1513. do 1. decembra 1521.[1]
Lav X. pravim imenom Giovanni di Lorenzo de' Medici, bio je praktički posljednji izabrani papa koji nije bio svećenik - propovjednik, već samo đakon. Bio je poznat kao veliki erudit i mecena umjetnosti, ali i po tome što je zbog nedostatka novca za daljnju izgradnju Bazilike svetog Petra, svojom bulom Sacrosancti Salvatori et Redemptoris - ozakonio prodaju oprosta, i tako potaknuo protestansku pobunu Martina Luthera, kojeg je nakraju ekskomunicirao 1521. bulom Decet Romanu Pontefici. Nakon njega i njegov nećak Giulio di Giuliano de' Medici postao je papa Klement VII. (1523. - 1534.) tako su medičejci obilježili quattrocento Italije i svijeta.
Giovanni di Lorenzo de' Medici je bio drugorođeni sin firentinskog vladara Lorenza Medicija (Lorenza Veličanstvenog), koji ga je od rane mladosti školovao i usmjeravao za visokog crkvenog prelata. Na medičejskom firentinskom dvoru Giovanni je bio okružen krugom najboljih renesansnih umova onog vremena poput Poliziana, Pica della Mirandola, Ficina i Bibbiene.[1] U tom krugu neoplatonske medicejske akademije Giovanni di Lorenzo stekao je ljubav za antičku filozofiju, umjetnost, rimsku i grčku kniževnost i znanje klasičnih jezika (latinski i grčki). U tom krugu školavao se i mladi Michelangelo tako da je njihovo veliko prijateljstvo imalo korijene iz tog vremena. Već sa sedam godina primio je tonzuru, a ubrzo nakon tog postao je opat samostana Monte Cassino i Morisset.[1] Uz pomoć očevih veza papa Inocent VIII. imenovao ga je sa samo 14 godina, tajnim (in pectore) kardinalom đakonom i titularnim biskupom rimske crkve Santa Maria in Domnica 8. marta 1489., tako da mu nije bilo dozvoljeno nositi kardinalski šešir i sudjelovati u radu Kardinalskog kolegija (Sacro collegio). Od 1489. do 1491. studirao je teologiju i kanonsko pravo u Pizi[1], kod profesora Filippa Decija i Bartolomeja Sozzinija.
Javno je objavljeno da je kardinal 23. marta 1492. godine, kad je formalno primljen u Kardinalski kolegij. Nakon smrti oca Lorenza 8. aprila 1493. vratio se živjeti u Firencu gdje je vlast preuzeo njegov brat Piero di Lorenzo.Giovanni di Lorenzo sudjelovao je na konklavi 1492. nakon smrti pape Inocenta VIII., na kojoj se bezuspješno borio protiv izbora kardinala Borgie za papu. Firenca je nakon smrti njihova oca, postala nestabilna. Gradom se širilo buntovništva kojeg su potaknuli vatreni govori Savonarole i invazija Francuza sa kraljem Karlom VIII., na kraju je to rezultiralo ustankom firentinaca i protjerivanjem medicejaca u novembru 1494. Nakon tog je Piero di Lorenzo našao je utočište u Veneciji i Urbinu, a Giovanni di Lorenzo otputovao je zbog sigurnosti u dobrovoljno progonstvo po Francuskoj, Njemačkoj i Holandiji.[1]
Iz progonstva se vratio u svoju rimsku palaču Madama u maju 1500., pod okrilje pape Aleksandra Borgie koji ga usprskos ranijem otvorenom neprijateljstvu nije dirao, tako da se par godina bavio proučavanjem umjetnosti i književnosti. Giovanni di Lorenzo je 1503. bio na svečanoj inauguraciji novog pape Julija II., te godine umro mu je brat Piero tako da je postao glava porodice Medici. Papa Julije II. postavio ga je za svog legata u Romagni 1511. sa sjedištem u Bologni. Nakon bitke kod Ravenne 1512. između Francuza i koalicionih snaga Svete lige iz 1511. (Engleska, Španjolska, Mletačka republika, Sveto Rimsko Carstvo) zarobili su ga Francuzi i poveli sa sobom kao taoca u Francusku. Prilikom prelaska rijeke Po kardinal Giovanni di Lorenzo uspio im je pobjeći i vratiti se u Ravennu. Papa Julije II. shvatio je da se ukoliko se želi riješiti Francuza, mora pomoći Medicima da povrate vlast u Firenci, i tako im otme najvećeg saveznika na Apeninima - Firentinsku republiku. Zbog tog je dao svoju vojsku koja je krenula na Toskanu, nakon opsade i predaje Prata ušli su bez borbe u Firencu 14. rujna 1512., tako je njegov najmlađi brat Giuliano postao je novi vojvoda Firentinske republike.
Giovanni di Lorenzo izabran je za papu 11. marta 1513.[1] kao zagovornik mira, nakon ratobornog pape Julija II. Cilj njegove apeninske politike, bio je spriječiti francusku ili španjolsku prevlast i zadržati staus quo, lavirajući između dvije strane. Istovremeno je svojoj porodici, a prije svega svom nećaku Lorenzu di Pieru nastojao osigurati 1516. Urbinsko vojvodstvo, koje se nakon njegove smrti od kuge 1519. ujedinilo sa Papinskom državom. Njemu se pripisuje lozinka kod izbora: "Bog nam je dao papinstvo – uživajmo ga!". Nije doduše dokazano, da je to rekao, ipak je u tom slogu živio.
Jedna od prvih njegovih akcija bila je ponovni saziv V. lateranskog koncila 1517. 27. aprila 1513., njegova šesta sjednica, kojeg je započeo njegov prethodnik Julije II. i izmirenje struja koje su dovele do raskola. Koncil je zaključen sa zahtjevom da se liturgija drži na narodnom jeziku i prevede Biblija (kasnije je zaključke tog koncila odbacio novi Tridentski koncil, i ponovno potvrdio latinski kao liturgijski jezik).
U novom sukobu između francuskog kralja Franje I. i španjolskog kralja Karla V. oko carskog nasljeđa, pokušao je ponovno lavirati između dvije strane, na kraju se priklonio Karlu kad je uvidio da će pobjediti, a on mu je bio i korisniji u sukobu s luterancima.
Za njega se priča, da je nakon svoje inauguracije za papu rekao svome nećaku Giulianu: »Budući da nam je Bog dao papinstvo, uživajmo u njemu.«[2]
Kako mu je silno nedostajalo novaca, što zbog ratova s Francuzima a još više za izgradnju Bazilike svetog Petra, Lav X. sklopio je ugovor sa njemačkim nadbiskupom Albertom od Hohenzollerna za iznos od 10.000 dukata. U zamjenu za taj iznos data mu je na upravu nadbiskupija u Mainzu, i pravo da slijedećih šest godina na području svoje dijeceze prodaje oproste, da si vrati iznos, polovica je pak trebala ići papi. Da to ozakoni, papa je 31. marta 1515 izdao bulu Sacrosancti Salvatori et Redemptoris u kojem je to potvrdio.
Protiv prakse prodaje oprosta ustao je Martin Luther, koji je 31. oktobra 1517, povodom dolaska papina namjesnika za oprost dominikanca Johanna Tetzela objesio svojih »95 teza o oprostima« na vrata crkve u Wittenbergu.
Zbog tog je Lav X. 15. juna 1520. objavio bulu Exsurge Domine kojom je osudio neke od Luterovih teza, te mu zaprijetio ekskomunikacijom iz crkve, ukoliko ih se javno ne odrekne kroz sljedećih 60 dana. Luter se nije odazvao na taj poziv, a bulu je spalio na gradskom trgu. 3. januara 1521. papa je ekskomunicirao Martina Lutera bulom Decet Romanu Pontefici.
Kao vladar papinske države bio je relativno blag, iako se nije ustručavao osuditi kardinala Alfonsa Petruccija na smrt[1], kad se otkrilo da je sudjelovao u zavjeri protiv njega, zajedno s njegovim osobnim liječnikom Pietrom Vercellijem. Potrošio je pravo bogatstvo da osvoji Urbino za svog nećaka, ali još više novca trošio je na svoje omiljene umjetnike, prema kojima je pokazivao bezgraničnu velikodušnost, kao što su to bili slikar Rafael, i pisci; Castiglione, Bembo, Sannazzaro, Guicciardini, Erazmo, manje je volio Ariosta, a gotovo mrzio Machiavellija.
Lav X. podupirao je prvu rimsku štampariju Paola Manuzia, koji se u Rim doselio iz Venecije. Puno se angažirao da se rimski univerzitet modernizira i reformira -1513., i nabavio puno knjiga željevši od Rima napraviti kulturno središte kršćanstva[1]. No njemu je nedostajalo upornosti i energije koju je imao njegov predhodnik Julije II. Slavu koja ga je nakon smrti pratila, duguje ponajviše svojim nasljednicima koji su bili još gori lideri. On je vrlo dobro osjetio problem - potrebu efikasnog vođenja rata protiv Turaka, ali nije imao snage da ustraje na tome, i postupno je fokus svoje vladavine usmjerio na druga pitanja.
Nedugo nakon ekskomunikacije Lutera je umro na kraju te iste godine, pokopan je u rimskoj crkvi Santa Maria sopra Minerva, u grobnici koju je isklesao Antonio da Sangallo.[1]
Na veliku radost rimskoga naroda je bio 9. marta 1513 izabran za papu Lava X. Giovanni Lorenzo de' Medici . Uz pozivanje na prijašnje vladavine pape Aleksandra VI. i Julija II., koje je zasjenilo vladanje pape Lava X., bančnik Chigi smijelo ustanavlja: »Vrijeme Venere [3] je prošlo, otišlo je također vrijeme Marsa[4], i sad je došlo vrijeme Minerve[5].« Lav X. se iskazao manje uspješan u politici; svakako se ga više sjećaju kao podupiratelja umjetnosti i književnosti, glazbe i studija. On je bio najučeniji čovjek, što ih je nosilo papinsku tiaru do njegova vremena i još dugo poslije toga.[6].
Protestanti tvrde da je Lav X. bio glavni krivac za učenje da se oprost grijeha može kupiti novcem; zbog toga i drugih stvari smatrali su ga antikristom. Luter o njemu se ovako izrazio (ljuteći se na papinu bulu Exsurge domini, sa kojom je tog neposlušnog auguštinca pape izopćio iz Katoličke crkve): "Mislim da tko god je tvorac te bule, on je pravi antikrist... Ali ja ti kažem antikriste, da Luther koji je naučio da se bori, neće se dati zaplašiti tvojim praznim bulama, jer je on navikao da pravi razliku između komada papira i svemoguće Božje riječi".
Protestanti su upotrebljavali protiv pape oštru polemiku i govor mržnje. U tom kontekstu možemo razumjeti, kako je mogla iz njihovog gledišta jedna egzotična, zanimljiva ali svakako ništa kriva životinja, slon Hano, postati uzrokom sablazni te "dokaz", kako je papinstvo iskvareno.
| Rimokatoličke crkvene titule | ||
|---|---|---|
| Prethodi: Julije II. |
Papa 1513.-1521. |
Slijedi: Hadrijan VI. |
LIMS forum content by LIMS forum members is licensed under a Creative Commons Attribution-NonCommercial-ShareAlike 4.0 International License. Based on a work at www.limsforum.com.
