Type a search term to find related articles by LIMS subject matter experts gathered from the most trusted and dynamic collaboration tools in the laboratory informatics industry.
| Marko Fabije Kvintilijan | |
|---|---|
 | |
| Rođenje | oko 35. g. n.e. Calahorra, Hispanija |
| Smrt | iza 95. g. n.e. Rim, Italija |
| Nacionalnost | Rimsko Carstvo |
| Ostala imena | Marcus Fabius Quintilianus |
| Zanimanje | učitelj retorike |
| Poznat/a po | prvi javni učitelj |
Marko Fabije Kvintilijan (latinski: Marcus Fabius Quintilianus, 1. stoljeće n.e.) bio je poznati rimski učitelj retorike. Rođen je u hispanskom gradu Calagurrisu (danas Calahorra) oko 35. g. n.e. Godina njegove smrti nije poznata, ali zna se da je svoje djelo Obrazovanje govornika objavio oko 95. g. n.e.[1]
Kvintilijan je rođen oko 35. godine nove ere i, ako i nije odgojen u Rimu, svakako je tamo završio svoje obrazovanje, jer nas on sam izvještava[2] o tome da je, još kao vrlo mlad čovjek, pohađao predavanja Domicija Afera, koji je u to vrijeme već dosegao duboku starost i da je svjedočio slabljenju Domicijeve snage.[3] Iz drugih izvora znamo da je Domicije Afer umro 59. godine.[4][5] Nakon ponovnog posjeta Hispaniji, vratio se odande (68. godine) s Galbinom vojskom i odmah počeo prakticirati advokaturu,[6] u čemu je stekao znatan ugled. Ali uglavnom se isticao kao učitelj retorike i na tom je polju nadmašivao sve suparnike.[7] Čini se da je i njegov otac bio retor,[8] ali nije poznato kakav je njegov odnos s Kvintilijanom koga spominje Seneka Stariji.[9]
Među njegovim učenicima bili su Plinije Mlađi[10] i dvojica unuka cara Domicijana, koji su bili sinovi Flavija Klemensa.[11] Ovaj mu je car dodijelio počasti i naslov konzula (consularia ornamenta). Kvintilijan se smatra prvim javnim učiteljem, koji je na temelju Vespazijanove odluke dobijao redovitu plaću iz carske blagajne.[12] Nakon što je dvadeset godina obavljao dužnost učitelja, koju je vjerojatno počeo 69. g. n.e., povukao se u privatni život (između 88. i 90. g. n.e.[1][13]) i navodno je umro oko 118. godine.[7] Prije no što se povukao iz javnih poslova, oženio se, no supruga mu je umrla ne napunivši 19 godina života, a dvojica sinova umrla su mu kasnije, jedan u dobi od 5, a drugi u dobi od 9 godina; uvod u šestu knjigu Obrazovanja govornika jasno govori o njegovoj boli.[1]
Kao učitelj retorike i advokat koji je nastupao u sudskim parnicama Kvintilijan je stekao znatnu imovinu.[1] Čini se da je bio učenik poznatog rimskog filologa Kvinta Remija Palemona, oslobođenika koji je sastavio prvu značajniju rimsku gramatiku.[13] I Palemon i Domicije Afer bili su poklonici književne tradicije Augustova vremena, što može objasniti Kvintilijanov klasicistički ciceronijanizam.[13]
Tijekom svoje duge besjedničke karijere i dugogodišnjeg nastavničkog rada Kvintilijan je napisao mnoge besjede i teorijske spise, možda samo u praktične školske svrhe, jer je malo objavljivao. Sam kaže[14] da je objavio samo sudski govor, Za Nevija Arpinijana (Pro Naevio Arpiniano), dok su još dva sudska govora objavljena bez njegovog odobrenja.[15] To su govori u kojima je branio židovsku kraljicu Bereniku i neku ženu koja je bila okrivljena za krivotvorenje.[11] Na isti su način objavljena i dva spisa Kvintilijanovih predavanja iz oblasti retorike u obliku studentskih bilješki, oba, kako se čini, pod naslovom Priručnik za besjednike (Ars rhetorica);[15] sam Kvintilijan spominje te neuatorizirane spise kao artes rhetoricae.[16]
Pod Kvintilijanovim imenom sačuvane su i dvije zbirke retorskih vežbi, tzv. Veće deklamacije (Declamationes maiores) i Manje deklamacije (Declamationes minores), koje su mu se počele pripisivati tek od 4. stoljeća, ali njihov stil i sadržaj jasno pokazuju da se zapravo radi o krivotvorinama.[11] Veće deklamacije predstavljaju potpuno razrađene retorske vežbe sa fiktivnim temama, a Manje deklamacije samo skice takvih deklamacija. Sam Kvintilijan nije imao visoko mišljenje o toj vrsti deklamacija i njihovoj vrijednosti za retorsko obrazovanje.[15]
Čini se da je od svih Kvintilijanovih izgubljenih djela najznačajniji bio retorski spis O uzrocima propadanja besjedništva (De causis corruptae eloquentiae). Taj je spis Kvintilijan sastavio nekoliko godina prije nego što je započeo s pisanjem svog glavnog dela Obrazovanje govornika, koje nam i pruža podatke o sadržini te rasprave, gdje Kvintilijan kaže da je tu raspravu pisao nakon smrti svog petogodišnjeg sina da bi u radu pronašao utjehu. U ovoj raspravi nastojao je odgovoriti na pitanje koje je zaokupljalo mnoge grčke i rimske pisce u 1. stoljeću nove ere, između ostalih, anonimnog pisca djela O uzvišenome i povjesničara Tacita, koji je toj temi posvetio Dijalog o govornicima, za koji su neki raniji ispitivači neutemeljeno smatrali da zapravo predstavlja ovu Kvintilijanovu izgubljenu raspravu.[15] Na temelju Kvintilijanovih stavova iznesenih u njegovom sačuvanom djelu, pretpostavlja se da je u izgubljenom spisu O uzrocima propadanja besedništva kritizirao praksu deklamatorskih škola, u kojima se govorilo o izmišljenim slučajevima i tražila se samo učinkovita virtuoznost i sjaj izričaja; stoga se misli da se tu raspravljalo najviše o stilskim manama koje nastaju gomilanjem efekata i da je posebno napadao tzv. "novi stil" Seneke Mlađeg,[15] koji je antitetičan, poantiran, isjeckan i pun sentencija, nastao kao varijanta azijanizma grčkih retora presenog u Rim, i koji predstavlja suprotnost Ciceronovom aticističkom stilu.[17] Tražeći uzroke propadanja govorništva u Rimu Kvintilijan se ograničava na tehničke i stilske probleme, dok će tek anonimni autor spisa O uzvišenome i Tacit te uzroke tražiti u propasti Republike, uzdizanju carskog apsolutizma i ograničavanju slobode govora.[18]
Kvintilijan je tek nakon dugog opiranja i na nagovor prijatelja napisao svoje glavno, sačuvano djelo Obrazovanje govornika (latinski: Institutio oratoria). Djelo je podijeljeno u dvanaest knjiga i obrađuje teoriju i praksu retorike. Izdano je oko 95. godine n.e. Djelo se također bavi temeljnim obrazovanjem i razvojem samog govornika. Premda veći dio knjige čine pouke i obavještenja o govorništvu prema uobičajenom redoslijedu retorskih priručnika, Kvintilijan je u ovom spisu izašao iz uobičajenih okvira udžbenika retorike; u prvim knjigama bavi se odgojem budućeg govornika već u djetinjstvu, od same koljevke (ab incunabilis), pokazujući kako opći pedagoški interes, tako i značaj koji se retorskom obrazovanju pridavao u ovom razdoblju, kad škola u potpunosti prelazi u ruke retora.[18]
Raspored građe prati već uobičajenu praksu, kakva se sureće, primjerice, i kod anonimnog pisca Retorike posvećene Hereniju. Taj raspored razlikuje pet "dijelova" retorske umjetnosti: iznalaženje (inventio) uvjerljivih argumenata i tema, njihovo raspoređivanje (dispositio) u govoru, zatim izričaj (elocutio), pamćenje (memoria) i način kazivanja (pronuntiatio).[18] Ipak, koncepcija Kvintilijanovog djela odstupa od suhoparnog tehničkog izlaganja uobičajenog za većinu antičkih priručnika. On čitatlja vodi kroz stupnjeve odgoja retora do sagledavanja lika idealnog govornika, dok većina autora poznatih antičkih retorskih priručnika na početku daju definiciju retorike i sliku idealnog govornika, pa tek onda donose teorijske upute za postizanje najvišeg cilja retorike.[19]
Prva knjiga govori o temeljnom retorskom obrazovanju iz gramatike, muzike i geometrije; druga o prvim govorničkim vežbama i o osnovama i granicama retoričke teorije; treća donosi uvid u cjelokupni sustav retorike; četvrta, peta i šesta knjiga bave se raspravama o dijelovima govora uključujući podatke o patosu, etosu i dosjetkama; šesta knjiga govori o osmišljavanju i redoslijedu izlaganja građe; osma, deveta, deseta i jedanaesta knjiga predstavljaju ozbiljnu studiju o stilu, pamćenju i izlaganju, pri čemu se u desetoj knjizi daje pregled povijesti grčke i rimske književnosti do piščevog vremena, dok su u jedanaestoj knjizi sačuvani dragococjeni podaci o odijevanju i gestikuliranju; dvanesta knjiga posvećena je idealu savršenog govornika, njegovom karakteru i općem znanju.[20][11]
Obrazovanje govornika sadrži dvije cjeline koje po književnopovijesnom značaju nadmašaju ostale dijelove: u desetoj knjizi Kvintilijan, s namjerom da upozori na književna djela koja su osobito pogodna za budućeg govornika, daje povijesni razvoj grčke i rimske književnosti – jedini takav prikaz sačuvan iz antike – obilježen odmjerenom kritikom stilova, istančanim estetskim sudovima i povremeno komparativno-kontrastivnim analizom; osma i deveta knjiga pružaju potpuni sustav tropa i figura, koji će kao "ukrasi" proznog i pjesničkog izričaja postati važnim dijelom europskih retorika, stilistika i poetika do duboko u 19. stoljeće.[21]
Kvintilijanov ideal jest Ciceron, koga smatra glavnim i jedinim uzorom istinskog govornika, u vrijeme kad se usitnjena rečenica Senekinog "novog stila" natjecala s Ciceronovom dugom, ritmički uravnoteženom periodom.[19] Oslanjajući se, kao i Ciceron, na učenja grčkog teoretičara Hermagore iz Temna, Kvintilijan je stari spor između retorike i filozofije riješio potpunije i presudnije nego Ciceron u prilog retorike, kojoj su podređene sva ostala kulturna i književna djelatnost; Kvintilijan daje sliku idealnog govornika kao idealnog čovjeka, koji mora biti i stručnjak i pravu mudrac savršenog morala.[19]
Pedagoški žar, znanstveni interes, elegantni stil i književno majstorstvo kojim se odlikuje Kvintilijanovo djelo pravdaju visoku ocjenu koju mu daju i moderni ispitivači. Premda u djelu ima i obazrive suzdržanosti i pretjeranog oslanjanja na stare izvore, ono ipak sadržinom, tonom i umjetničkim izlaganjem daleko nadmašuje većinu poznatih retorskih priručnika grčko-rimske antike.[19]
Nakon Kvintilijana, u rimskoj retorici, koja je u to doba utjecala na cjelokupnu rimsku književnost, uskoro je uzeo maha Frontonov arhaizam, za čiji je ekstremni ideal i Ciceron bio previše "nov" i "moderan". U srednjem vijeku Kvintilijan je, pored Donatovih spisa (Ars minor i Ars maior) i Priscijanove gramatike (Institutio grammatica), predstavljao važan izvor za gramatičku i retorsku nastavu u školama, premda su uglavnom prepisivani i korišteni samo pojedini odjeljci Obrazovanja govornika.[22] No, presudnu je ulogu odigrao Kvintilijanov ciceronizam u doba renesanse.[23]
LIMS forum content by LIMS forum members is licensed under a Creative Commons Attribution-NonCommercial-ShareAlike 4.0 International License. Based on a work at www.limsforum.com.
