Type a search term to find related articles by LIMS subject matter experts gathered from the most trusted and dynamic collaboration tools in the laboratory informatics industry.
Jesidi | ||||||||||||||||||
---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|
Ukupna populacija | ||||||||||||||||||
200-300 tisuća[1] | ||||||||||||||||||
Regioni sa značajnim brojem pripadnika | ||||||||||||||||||
| ||||||||||||||||||
Jezik/ci | ||||||||||||||||||
Kurdski jezik (kurmandži • sorani) | ||||||||||||||||||
Srodne etničke grupe | ||||||||||||||||||
Kurdi |
Jesidi[4] (kur. ئێزیدی - Êzidî; na sh. i - azidi, izdi, jazidi, jezidi, zedi) su kurdska etnoreligijska skupina iz Iraka koju karakterizira pripadnost specifičnoj heterodoksnoj religiji odnosno sljedbi.
Heterodoksna religija jesida oblikovala se u prvoj polovici 2. tisućljeća podno obronaka Zagrosa i na sjeveru Mezopotamije, a njeni su korijeni vrlo složeni: sufijski utjecaj i slikovita simbolika može se prepoznati u religijskom rječniku (posebno u terminologiji njihove ezoterične literature), no većina njihove mitologije i kozmogonije je neislamska tj. pripada drevnim iranskim religijama[1] poput zoroastrizma, manihejstva, mazdakizma i mitraizma. Iako je stvarana u isto vrijeme i na istim temeljima (sufizam i staroiranska tradicija) kao i alevitska religija, jesidska se ne svrstava u niti jedan ogranak islama već kao specifična monoteistička religija odnosno sljedba.
Jesidi vjeruju u jednog Boga kao stvaratelja svijeta na koji je poslao sedam uzvišenih bića ili anđela (haft serr; „sedam zagonetki“) da ga čuvaju, a njihov vođa je Malak Taus („Paunov anđeo“)[1]. Njega su muslimani često poistovjećivali sa Sotonom zbog čega su jesidi progonjeni od svog postanka, posebice u doba Osmanskog Carstva kada su prisilno preobraćivani na hanafijsku školu sunitskog islama[5].
Jesidski obredi inicijacije novorođenčadi uključuju[6]:
Jesidska religijska tradicija uglavnom se prenosila oralnom predajom na kurmandžiju (sjevernokurdskom jeziku)[1], dok je autentičnost njihovih svetih tekstova „Crne knjige“ (Mašafa Reš) i „Knjige otkrivenja“ (Kiteba Jelva) tiskanih počekom 20. stoljeća krajnje upitna budući da ih nisu pisali jesidi već stranci[1].