Knowledge Base Wiki

Njemački rajh Deutsches Reich
1933–1945.
Prethodnice: ← Vajmarska Republika ← Austrija ← Poljska ← Čehoslovačka ← Luksemburg Nasljednice: Zapadna Njemačka → Njemačka demokratska republika → Austrija → Poljska → Čehoslovačka →
Uzrečica: Ein Volk, ein Reich, ein Führer. (bs: Jedan narod, jedno carstvo, jedan vođa)
Himna: Das Lied der Deutschen Horst-Wessel-Lied
Glavni grad		Berlin
Najveći grad		Berlin
Službeni jezik		njemački
Državno uređenje		Nacizam
Predsjednik
• 1933–1934.		Paul von Hindenburg
• 1934–1945.		Adolf Hitler (Führer)
• 1945.		Karl Dönitz
Zakonodavstvo
Površina
• Ukupno		696.265 (1941) km2
Stanovništvo
• Ukupno (1941)		90.030.775
• Gustoća		129,3/km2

Nacistička Njemačka, poznata i kao Nacionalsocijalistička Njemačka ili Treći rajh (njemački: Drittes Reich), zvanično Njemački rajh (1933–1943), a poslije toga i Veliki njemački rajh, bili su nazivi nacističke njemačke države između 1933. i 1945, kada je kancelar bio Adolf Hitler. To je bila "treća" njemačka država; za početak se uzima 1933, kada se mijenja Ustav i funkcionisanje čitave države.

Pod Hitlerovom vlašću, Njemačka je brzo postala totalitarna država u kojoj su gotovo svi aspekti života bili pod kontrolom vlade. Treći rajh, u prijevodu "treće carstvo", aludirao je na nacističke tvrdnje da je nacistička Njemačka bila nasljednica ranijeg Svetog Rimskog Carstva (800–1806) i Njemačkog Carstva (1871–1918). Treći rajh, koji su Hitler i nacisti nazivali Hiljadugodišnjim rajhom,^[1] okončan je u maju 1945. nakon 12 godina kada su saveznici porazili Njemačku, okončavši Drugi svjetski rat u Evropi.

Dana 30. januara 1933. tadašnji predsjednik Vajmarske Republike Paul von Hindenburg postavio je Hitlera za kancelara Njemačke.^[2] Dana 23. marta 1933. donesen je Zakon o omogućavanju da bi Hitlerova vlada dobila moć da donosi i provodi zakone bez uključivanja Reichstaga ili predsjednika.^[3] Nacistička partija tada je počela eliminirati svu političku opoziciju i konsolidirati svoju moć. Hindenburg je umro 2. augusta 1934, a Hitler je postao diktator Njemačke spajanjem ureda i ovlaštenja kancelarije i predsjedništva. Nacionalni referendum održan 19. augusta 1934. potvrdio je Hitlera kao jedinog Führera (vođu) Njemačke. Sva vlast je bila centralizirana u Hitlerovoj ličnosti i njegova riječ je postala najviši zakon. Vlada nije bila koordinirano tijelo koje sarađuje, već skup frakcija koje se bore za vlast i Hitlerovu naklonost. Usred Velike depresije, nacisti su obnovili ekonomsku stabilnost i okončali masovnu nezaposlenost koristeći veliku vojnu potrošnju i mješovitu ekonomiju. Koristeći deficit potrošnje, režim je preduzeo masivni tajni program ponovnog naoružavanja, formirajući Wehrmacht (oružane snage) i izgradio opsežne projekte javnih radova, uključujući Autobahnen (autoputeve). Povratak ekonomskoj stabilnosti povećao je popularnost režima.

Rasizam, nacistička eugenika, a posebno antisemitizam, bili su centralne ideološke karakteristike režima. Germanske narode nacisti su smatrali glavnom rasom, najčistijom granom arijevske rase. Diskriminacija i progon Jevreja i Roma ozbiljno su počeli nakon preuzimanja vlasti. Prvi koncentracijski logori osnovani su u martu 1933. Jevreji, liberali, socijalisti, komunisti i drugi politički protivnici i nepoželjni su zatvarani, prognani ili ubijani. Hrišćanske crkve i građani koji su se protivili Hitlerovoj vladavini bili su potlačeni, a mnogi vođe zatvoreni. Obrazovanje se fokusiralo na rasnu biologiju, populacijsku politiku i sposobnost za vojnu službu. Karijera i obrazovne mogućnosti za žene su smanjene. Rekreacija i turizam organizirani su kroz program "Snaga kroz radost", a Ljetne olimpijske igre 1936. predstavile su Njemačku na međunarodnoj sceni. Ministar propagande Joseph Goebbels efikasno je koristio film, masovne skupove i Hitlerovo hipnotičko govorništvo kako bi utjecao na javno mišljenje. Vlada je kontrolirala umjtnički izraz, promovirajući određene umjetničke forme i zabranjujući ili obeshrabrujući druge.

Od druge polovine 1930-ih, nacistička Njemačka postavljala je sve agresivnije teritorijalne zahtjeve, prijeteći ratom ako se oni ne ispune. Saarland je plebiscitom izglasao ponovno priključenje Njemačkoj 1935, a 1936. Hitler je poslao trupe u Rajnsku oblast, koja je bila demilitarizirana nakon Prvog svjetskog rata. Njemačka je zauzela Austriju u Anšlusu 1938. i time zahtijevala i dobila Sudetsku oblast u Čehoslovačkoj iste godine. U martu 1939. proglašena je slovačka država koja je postala država klijent Njemačke, a njemački protektorat Češke i Moravske uspostavljen je na ostatku okupiranih čeških zemalja. Ubrzo nakon toga, Njemačka je izvršila pritisak na Litvaniju da ustupi teritoriju Memel. Njemačka je potpisala pakt o nenapadanju sa Sovjetskim Savezom i napala Poljsku 1. septembra 1939, započevši Drugi svjetski rat u Evropi. Do kraja 1942. Njemačka i njeni evropski saveznici u silama Osovine kontrolirali su veći dio Evrope i sjeverne Afrike. Prošireni uredi Rajhskomesarijata preuzeli su kontrolu nad oblastima koje su osvojili nacisti, a njemačka uprava je uspostavljena u ostatku Poljske. Njemačka je eksploatirala sirovine i rad kako svojih okupiranih teritorija tako i svojih saveznika.

Genocid, masovna ubistva i prisilni rad velikih razmjera postali su obilježja režima. Počevši od 1939. godine, stotine hiljada njemačkih građana s mentalnim ili fizičkim invaliditetom ubijeno je u bolnicama i azilima. Paravojni odredi smrti Einsatzgruppen pratili su njemačke oružane snage na okupiranim teritorijama i provodili genocid nad milionima Jevreja i drugih žrtava Holokausta. Nakon 1941. milioni drugih su zatvoreni, radili do smrti ili ubijeni u nacističkim koncentracionim logorima i logorima istrebljenja. Ovaj genocid je poznat kao Holokaust.

Dok je njemačka invazija na Sovjetski Savez 1941. u početku bila uspješna, sovjetski oživljavanje i ulazak Sjedinjenih Država u rat značili su da je Wehrmacht izgubio inicijativu na Istočnom frontu 1943, a do kraja 1944. bio je gurnut nazad u prethodno stanje. -1939 granica. Zračno bombardovanje Njemačke velikih razmjera eskaliralo je 1944. i sile Osovine su vraćene u istočnu i južnu Evropu. Nakon savezničke invazije na Francusku, Njemačku je osvojio Sovjetski Savez sa istoka i drugi saveznici sa zapada i kapitulirala je 8. maja 1945. Hitlerovo odbijanje da prizna poraz dovelo je do masovnog uništenja njemačke infrastrukture i dodatnih smrtnih slučajeva u ratu. u poslednjim mesecima rata. Pobjednički saveznici pokrenuli su politiku denacifikacije i izveli mnoge od preživjelih nacističkih rukovodstava na suđenju za ratne zločine na suđenjima u Nürnbergu.

• 30. januar 1933 – Adolf Hitler postaje kancelar Njemačke u manjinskoj vladi (njegova stranka ima 38% glasova u Reichstagu, njemačkom parlamentu)
• 28. februar 1933 – 86-godišnji Hindenburg pod Hitlerovim pritiskom potpisao "Zakon o odbrani naroda i države", kojim se Ustavom zagarantirana ljudska prava ukidaju
• 5. mart 1933 – na izborima nacisti dobijaju 44% glasova, zajedno s konzervativnim nacionalistima prvi put imaju većinu u parlamentu
• 23. mart 1933 – u Reichstagu izglasan "Zakon o punomoći" kojim se sve ovlasti parlamenta preseljavaju na Vladin kabinet, praktično Hitleru u ruke
• 10. maj 1933 – palež liberalnih knjiga u Berlinu
• 22. juni 1933 – Nacistička stranka jedina u Njemačkoj (ostale su zabranjene ili raspuštene)
• 26. januar 1934 – Njemačka i Poljska potpisale 10-godišnji pakt o nenapadanju
• 30. juni 1934 – "Noć dugih noževa" - pokolj (strijeljanje) mnogobrojnih nepoćudnih Hitleru i vodstva SA (Sturmabteilung), jer su smetali tadašnjem vojnom vrhu
• 2. august 1934 – predsjednik Hindenburg umire, Hitler sjedinjuje položaj kancelara i predsjednika u novu funkciju: Führer (vođa)

• Adolf Hitler – Führer (vođa)- premijer, predsjednik države i vrhovni zapovjednik Wehrmachta
• Hermann Göring – Reichsmarshall i premijer. Ministar zrakoplovstva.
• Rudolf Hess – Führer-ov zamjenik
• Joseph Goebbels – ministar propagande
• Albert Speer – Hitlerov arhitekt i budući ministar naoružanja
• Heinrich Himmler – zapovjednik SS-a i upravitelj njemačke policije
• Martin Bormann – voditelj NSDAP-a (nacističke stranke)
• Joachim von Ribbentrop – ministar vanjskih poslova
• Alfred Rosenberg – Reichsleiter
• Walter Funk – ministar industrije
• Wilhelm Frick – ministar unutrašnjih poslova
• Reinhard Heydrich – šef RSHA
• Hjalmar Schacht – ministar bez portfelja, predsjednik Reichsbank
• Konstantin von Neurath – voditelj tajnog Kabineta
• Arthur Seyss-Inquart – Reichsstatthalter (namjesnik) u Austriji

• Nacistička Njemačka na Wikimedia Commonsu

Hronologija državnosti jugoslavenskih zemalja
Regija	Do 1918.	1918–1929.	1929–1945.	1941–1945.	1945–1946.	1946–1963.	1963–1992.	1992–2003.	2003–2006.	2006–2008.	Od 2008.
Slovenija	Dio Austro-Ugarske uključujući Boku kotorsku Također pogledajte Kraljevina Hrvatska-Slavonija 1868–1918 Kraljevina Dalmacija 1815–1918 BiH u Austro-Ugarskoj 1878–1918	Država Srba, Hrvata i Slovenaca (1918–1929) Kraljevina Jugoslavija (1929–1943) Također pogledajte Država Slovenaca, Hrvata i Srba 1918 Republika Prekmurje 1919 Banat, Bačka i Baranja 1918–1919 Slobodna Država Rijeka 1920–1924 1924–1947 Zadarska provincija Italije 1920–1947		Anektiralea Fašistička Italija, Nacistička Njemačka i Mađarska	Demokratska Federativna Jugoslavija 1943–1946 Federativna Narodna Republika Jugoslavija 1946–1963 Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija 1963–1992 Sastav od socijalističkih republika Slovenije (1944–1991) Hrvatske (1943–1991) Bosne i Hercegovine (1943–1992) Srbije (1943–1992) (u sastavu i autonomne pokrajine Vojvodina i Kosovo) Crna Gora (1943–1992) Makedonija (1944–1991) Također pogledajte Slobodna teritorija Trsta (1947–1954)i			Slovenija Rat u Sloveniji
Dalmacija				Nezavisna Država Hrvatskaj 1941–1945 Marionetska kvazi-država Nacističke Njemačke. Dijelovi koje je anektirala Fašistička Italija. Međimurje i Baranja koje je anektirala Mađarska.				Hrvatskab Rat u Hrvatskoj
Slavonija
Hrvatska
Bosna								Republika Bosna i Hercegovina (1992-1995)c Rat u Bosni i Hercegovini	Bosna i Hercegovina sastoji se od: Federacije Bosne i Hercegovine (od 1994), Republike Srpske (od 1995) i Brčko distrikta (od 2000)
Hercegovina
Vojvodina	Dio mađarske regije Délvidék			Autonomni Banatd (Dio njemačke vojne uprave u Srbiji)				Savezna Republika Jugoslavija Sastojala se od Republike Srbije (1992–2006) i Republike Crne Gore (1992–2006) Također pogledajte Republika Kosovo (1991–1999)	Srbija i Crna Gora	Republika Srbija Uključeno AP Vojvodina i AP Kosovo i Metohija, pod upravom UN-a (UNMIK)	Republika Srbija Uključuje autonomnu pokrajinu Vojvodinu
Srbija	Kraljevina Srbija 1882–1918			Vojna uprava u Srbiji 1941–1944 e
Kosovo	Dio Kraljevine Srbije 1912–1918			Uglavnom anektirala Albanija 1941–1944 zajedno sa zapadnom Makedonijom i jugoistočnom Crnom Gorom							Republika Kosovog
Metohija	Kraljevina Crna Gora 1910–1918 Metohiju kontrolisala Austro-Ugarska (1915–1918)
Crna Gora				Italijanski guvernatorat za Crnu Goruf 1941–1944						Crna Gora
Vardarska Makedonija	Dio Kraljevine Srbije 1912–1918			Anektirala Bugarska 1941–1944				Sjeverna Makedonijah
a Prekmurje anektirala Mađarska. b Također pogledajte SAO Kninska Krajina (1990) → SAO Krajina, Dubrovačka Republika (1991), SAO Istočna Slavonija, Baranja i Zapadni Srijem, SAO Zapadna Slavonija (1990–1991) i Republika Srpska Krajina (1990–1995); svi zamijenjeni UNTAES-om (1996–1998). c Također pogledajte Republika Bosna i Hercegovina, Hrvatska Republika Herceg-Bosna, Autonomna pokrajina Zapadna Bosna i Srpske autonomne oblasti: SAO Bosanska krajina, SAO Semberija, SAO Romanija, SAO Sjeverna Bosna i SAO Hercegovina (1991–1992); svi kombinirani za oblikovanje Srpske Republike Bosne i Hercegovine (1992–1995). d Bačku je anektirala Mađarska, dok je Srem anektirala Nezavisna Država Hrvatska (1941–1944). e Također pogledajte Užička republika.							f Anektirano od strane Fašističke Italije (1941–1943) i Nacističke Njemačke (1943–1944). Manji dio anektirala Nezavisna Država Hrvatska (1941–1944). g Kosovo je predmet spora između vlada Kosova i Srbije. h Sjeverna Makedonija do 2019. bila je poznata u UN-u kao Bivša Jugoslavenska Republika Makedonija zbog spora o imenu s Grčkom. i Slobodna teritorija Trsta je osnovana 10. februara 1947. Njena uprava je bila podijeljena na dvije oblasti: Zona A (Italija) i Zona B (SFRJ). Godine 1954. potpisan je Sporazum o suglasju gdje su Italija i SFRJ podijelile teritoriju, a Slobodna teritorija Trsta prestala je postojati. j Također pogledajte Bihaćka republika.