Type a search term to find related articles by LIMS subject matter experts gathered from the most trusted and dynamic collaboration tools in the laboratory informatics industry.
| Karlo II | |
|---|---|
 Karlo 1660. godine, nedugo nakon restauracije | |
| Kralj Engleske, Škotske i Irske | |
| Vladavina | 30. januar 1649 - 3. septembar 1651 [1] 29. maj 1660 - 6. februar 1685 |
| Prethodnik | Karlo I |
| Nasljednik | Jakov II |
| Supružnik | Katarina Portugalska |
| Djeca | vidi Potomstvo |
| Dinastija | Stuart  |
| Otac | Karlo I, kralj Engleske |
| Majka | Henrika Marija Francuska |
| Rođenje | 29. maj 1630. London |
| Smrt | 6. februar 1685. London |
| Datum sahrane | 14. februar 1685. |
| Mjesto sahrane | Westminsterska opatija |
Karlo II (29. maj 1630 – 6. februar 1685) bio je engleski, škotski i irski kralj. Rojalisti smatraju da je Karlo de iure bio kralj od smaknuća svog oca Karla I, 30. januara 1649. godine na vrhuncu engleskog građanskog rata. Engleski parlament Karla nije tada proglasio kraljem, te je Engleska ušla u kratki interregnum kada se proglasila Republikom koju je predvodio Oliver Cromwell, ali ga je škotski parlament proglasio kraljem Škotske 5. februara 1649. godine. Cromwell je porazio Karla II u bici kod Worcestera 3. septembra 1651. godine, nakon čega je Karlo pobjegao u Evropu. Cromwell je postao virtuelni diktator Engleske, Škotske i Irske, a Karlo je proveo narednih devet godina u egzilu u Francuskoj i Španskoj Holandiji. Politička kriza koja je uslijedila nakon smrti Cromwella 1658. godine rezultirala je obnovom monarhije, a Karlo je bio pozvan da se vrati u Britaniju. Dana 29. maja 1660. godine na svoj 30. rođendan proglašen je kraljem Engleske, Škotske i Irske.
Nakon toga engleski parlament je donio zakon poznat kao Clarendon kod, čime je ponovo uspostavljena Engleska crkva. Karlo je pristao na Clarendon kod iako je zagovarao politiku vjerske tolerancije. Tokom njegove vladavine glavni problem vanjske politike je bio Drugi Anglo-holandski rat. Kako bi to riješio 1670. godine potpisao je tajni sporazum u Doveru sa svojim prvim rođakom francuskim kraljem Lujem XIV. Luj se složio da mu pomogne u Trećem Anglo-holandskom ratu, a Karlo je obećao da će Englesku pretvoriti u katoličku zemlju.
Kao i njegov otac, Karlo je većinu svoje vladavine proveo u borbi sa parlamentom, ali za razliku od vremena njegovog oca, napetosti nisu nikada dosegnule takav nivo neprijateljstava iz razloga što je Karlo izbjegavao nametanje novih poreza koji bi ga antagonizirali sa parlamentom i narodom. Njegovu vladavinu obilježio je i utjecaj vjerskih sukoba koji su se odvijali na kontinentu na unutrašnje prilike i prvi politički sukobi zametaka političkih stranaka u Engleskoj (Torijevaca (Tory – konzervativci) i Vigovaca (Whig – liberali).
U braku nije imao preživjele djece, ali je zato imao brojnu nezakonitu djecu od kojih je priznao četrnaest. Bio je pokrovitelj i mecena mnogim umjetnicima, a na dvoru je oživio teatarske predstave i muzičke koncerte koji su u vrijeme Republike bili zabranjeni. Tokom života smatrali su ga prikrivenim katolikom, a na samrtnoj postelji se i preobratio. U narodu je poznat kao "veseli vladar" zbog svoje sklonosti ka uzbuđenjima i uživanjima. Naslijedio ga je njegov brat Jakov.
Karlo je bio najstariji preživjeli sin kralja Karla I i njegove supruge Henrike Marije, kćerke francuskog kralja Henrika IV i Marie de' Medici. Dana 27. juna krstio ga je anglikanski biskup, a kumovi su mu bili katolički francuski kralj, Luj XIII, i kraljica majka, Maria de' Medici.[2] Nakon krštenja je briga o njegovom obrazovanju i odgoju povjerena protestantici, grofici od Dorseta. i odgajan kao potestant. Rođen je u palači St. James's 29. maja 1630. Po rođenju je, kao najstariji sin suverena, automatski postao nasljednik engleske i škotske krune, te dobio titule vojvode od Cornwalla i vojvode od Rothesaya. Najvišu englesku prijestolonasljedničku titulu, titulu princa od Velsa, dobio je sa osam godina bez formalne proklamacije.[3]
Četrdesetih godina 17. vijeka, tokom kojih je njegov otac vodio političku i vojnu borbu sa parlamentom, Karlo je bio još sasvim mlad, ali je usprkos tome pratio svog oca tokom rata i držao položaj zapovjednika snaga na zapadu zemlje.[2][4] Kao četrnaestogodišnjak sa bratom Jakovom učestvovao je u bici kod Edgehilla. Godine 1647. ga je otac, zbog bojazni za njegovu sigurnost, uputio majci Henriki Mariji u Francusku, gdje je na tronu bio njegov osmogodišnji rođak, Luj XIV.[2][5] Godine 1648. Karlo je prešao u Holandiju, i to u Haag, odakle je njegov otac očekivao vojnu pomoć Vilima II, muža svoje sestre Marije Henrike, nakon što je bilo jasno da francuska rodbina Henrike Marije neće pomoći rojalistima.[2] Međutim, Karlo nije uspio iskoristiti kraljevsku flotu koja je tamo bila usidrena, jer je u međuvremenu u bici kod Prestona njegov otac izgubio rat.[2]
Tokom svog boravka u Haagu Karlo je imao ljubavnu vezu sa Lucy Walter, kurtizanom i pripadnicom rojalističke velške porodice, koja je, kao i Karlo, u Haagu bila u izbjeglištvu. Walter će kasnije tvrditi da je sa Karlom sklopila tajni brak, ali historičari ove tvrdnje smatraju neistinitima.[2][4][5] Tokom te veze Karlu se sa Lucy rodio sin James (Džejms), jedan od mnoge Karlove nezakonite djece, koji će kasnije kao vojvoda od Monmoutha biti veliki politički protivnik Karlovog brata i nasljednika, Jakova II.
Karlo I je smaknut u januaru 1649. godine, a Engleska je proglašena republikom. Istovremeno Škotska je pod vodstvom prezbiterijanaca u Karlu prepoznala očevog nasljednika, pa je time pravno onemogućila Engleze da samo svojom odlukom odlučuju o sudbini monarhije. Dana 5. februara 1649. u Edinburghu je objavljeno da je Karlo II novi kralj Škota, pod uslovom da obeća da će Škotska crkva biti oslobođena uticaja Engleske, te ostala prezbiterijanska . Nakon dolaska u Škotsku 23. juna 1650. godine, Karlo je formalno pristao na te uslove kako bi dobio podršku u Škotskoj, ali to ga je učinilo još nepopularnijim u Engleskoj.
Dana 1. januara 1651. godine Karlo je i okrunjen za škotskog kralja, ali ubrzo bijaše prezren od strane svojih škotskih domaćina, čemu je pridonosila i vojna prijetnja iz Engleske. Naime, republikanske vojne snage iz Engleske predvođene Oliverom Cromwellom odlučile su pokrenuti napad na Škotsku kako bi potpuno porazile ostatke rojalističkih snaga. Karlo je sa svojim škotskim saveznicima odlučio pokušati napasti i time iznenaditi engleske republikanske snage, te prodrijeti u Englesku. Međutim, mnogi od škotskih vođa su Karla napustili u odlučujućim trenucima, pa je napad doživio fijasko i poraz u bici kod Worcestera, 3. septembra 1651. godine. Karlo je nakon toga morao krenuti u bijeg. U početku se skrivao pred republikancima, koji su raspisali nagradu od 1,000 funti za njegovu glavu i zaprijetili smrću svakom onom ko mu pomogne.[2] Nakon šest sedmica skrivanja i prerušavanja (koje je otežavala njegova nadprosječna visina [2][4]) umaći u Francusku.
Cromwell se tada proglasio lordom protektorom i britanski otok je bio pod njegovom vojnom vlašću. Osiromašen, Karlo više niti uz pomoć veza svoje majke Henrike Marije u Francuskoj i svoje sestre u Holandiji nije uspijevao okupiti oko sebe dovoljno lojalnih snaga, a niti financijska sredstva za napad na republikance. U svojim nastojanjima obratio se i Španiji ali ni u tom pokušaju nije uspio. Pokušao je okupiti vojsku, ali ga je spriječio nedostatak finansijske podrške.[4]
Smrt Olivera Cromwella 1658. godine u prvom trenutku nije se činila kao nova Karlova šansa, budući da je u Engleskoj] titulu lorda protektora preuzeo njegov sin, Richard Cromwell. Međutim, Richard nije posjedovao očevu harizmu, te je bio bez podrške u parlamentu i vojsci. Iz tih razloga bio je prisiljen napustiti svoj položaj 1659. godine. Protektorat Engleske bio je ukinut, a Commonwealth ukinut. Nemire i anarhično stanje koji su nastali svojom vojskom je smirio George Monck, guverner Škotske, koji je na čelu svojih snaga ušao u London, razriješio parlament i raspisao izbore za novi nakon skoro dvadeset godina.[2]
Restrikcije prema rojalističkim kandidatima i glasačima su bile ignorisane, pa su izbori rezultirali Domom naroda koji je bio jednako podijeljen na rojaliste i parlamentarce, te na anglikance i prezbiterijance.[5] Na izborima su nadmoćno pobijedili rojalisti, a tako izabrani parlament sastao se 25. aprila 1660. Karlo je u nastaloj situaciji donio deklaraciju kojom je iznio svoje uvjete za povratak na vlast, a u kojoj je, između ostalog, pristao na oprost svim neprijateljima svoga oca. U deklaraciji se ističe da je Karlo nakon smrti svog oca 1649. godine bio zakoniti suveren i kralj.
Karlo je stigao u London 29. maja 1660. godine. Ovaj datum, Karlov trideseti rođendan, se uzima kao dan ponovne uspostave monarhije u Engleskoj. Iako je Karlo pomilovao Cromwellove ljude, njih devet je ipak smaknuto [6] , a ostali su dobili zatvorske kazne ili su jednostavno bili uklonjeni sa položaja koje su držali u Commonwealthu. Tijela Olivera Cromwella i njegovih pomoćnika podvrgnuta su nedostojanstvenoj posthumnoj dekapitaciji.[2]
Kasnija polovina 1660. godine Karlu nije donijela sreću kao prva; obilježile su je smrti Karlovog najmlađeg brata i sestre Marije Henrike. Otprilike u isto vrijeme objavljena je trudnoća i tajni brak Karlovog mlađeg brata i Anne Hyde, što je Anninom ocu ojačalo poziciju Karlovog najdražeg ministra.[2][4][5]
Parlament, za čijeg se kratkog mandata provela restauracija monarhije, je neposredno prije Karlove krunidbe u Westminsterskoj opatiji 23. aprila 1661. godine razriješen, a nakon krunidbe okupio se novi parlament u kojem su većinu imali rojalisti, pa Karlo nije imao razloga narednih sedamnaest godina birati novi parlament. Karlo se odrekao nekih nepopularnih poreznih zakona iz doba vladavine svojeg oca, a parlament mu je zauzvrat utvrdio godišnji prihod od 1,200,000 funti. Čak se i ova suma Karlu pokazala nedovoljnom kroz vladavinu.
Godine 1665. Karlo se suočio sa velikim zdravstvenim problemom; Velikom londonskom kugom. Vrh je dosegla u novembru, kada je sedmično umiralo sedam hiljada ljudi.[2] Karlo i njegov dvor premješteni su u Salisbury, a parlament se sastajao u Oxfordu.[5]
Upravo u periodu kada je London izlazio iz epidemije kuge, izbio je Veliki londonski požar. Vatra je progutala 13,200 kuća i 87 crkava.[7] Kralj i njegov brat, vojvoda od Yorka, pridružili su se akcijama suzbijanja požara. Narod je za podmetanje požara krivio rimokatoličke konspiratore,[2][5] mada je kasnije otkriveno da je požar započeo u pekari u Pudding Laneu.[7]
Godine 1662. Karlo se vjenčao sa portugalskom princezom, Katarinom od Braganze, koja je kao miraz donijela arhipelag pored indijskog grada Bombaja i Tangera u Maroku.[3] Tokom iste godine za 375,000 funti grad Dunkerque prodao je Francuskoj.[5] Ovo nije bio popularan potez, jer iako je Dunkerque predstavljao finansijski teret, opet je bio na strateški važnom položaju.[4]
U znak zahvalnosti 1663. godine, zemljoposjede u Sjevernoj Americi, u provinciji tada znanoj pod imenom Karolina, dodijelio je osmorici plemića koji su mu bili lojalni za vrijeme njegove borbe za povratak na prijestolje.
Godine 1652. Karlo započinje rat sa Holandijom, koji u dva navrata po dvije godine traje do 1667. godine. U početku rata Engleska je postizala uspjehe osvojivši grad New Amsterdam, koji je nakon osvajanja dobio ime New York u čast Karlovog brata Jakova, vojvode od Yorka. Međutim, godine 1667. Holanđani su Engleze iznenadili napadom na usidrene brodove na rijeci Temzi, potopivši cjelokupnu englesku flotu osim broda HMS Royal Charles, koji su kao trofej odvukli u Holandiju. Nakon toga 1667. godine je potpisan sporazum u Bredi kojim je ratni sukob završen.
Godine 1668. Engleska je sklopila savezništvo sa Švedskom i svojim donedavnim neprijateljem, Holandijom, kako bi oponirali agresivnom francuskom kralju, Luju XIV. Luj XIV je ubrzo sklopio mirovni sporazum sa Trojnom alijansom, ali je zadržao svoje agresivne namjere prema Holandiji. 1670. godine, kako bi prevladao svoje finansijske poteškoće, u Doveru je potpisao sporazum kojim se Francuska obavezuje Engleskoj plaćati danak od 200,000 funti godišnje, a Engleska se obavezala Francuskoj slati vojnu podršku. Istim sporazumom Karlo je obećao da će se preobratiti na katoličanstvo, kad mu to njegov status kralja Engleske dopusti, a Luj je zauzvrat obećao da će mu pomoći suzbiti moguće pobune.[2] Da li je Karlo ikada ozbiljno namjeravao preobratiti se, ostaje nepoznato.[8]
U međuvremenu je, zakonima iz 1670. godine, Karlo Britanskoj istočnoindijskoj kompaniji odobrio samostalno sticanje novca i teritorija, gradnju utvrđenja i samostalnog osnivanja vojnih jedinica, samostalno sklapanje saveza, rata i mira, te samostalnu građansku i kaznenu jurisdikciju na području Indije.[9] Suprugin miraz se također pokazao preskupim za održavanje, pa je Karlo oslobodio Tanger.[4]
Iako mu je u početku naklonjen, Karlo je tokom sedamdesetih godina 17. vijeka, naročito u pogledu vođenja ratova i vjerske politike, zanemario parlament. Godine 1672. donio je Kraljevsku deklaraciju o oprostu (en. Royal Declaration of Indulgence), kojom je obustavio kažnjavanje katolika i drugih vjerskih manjina. Iste godine stupio je u savez sa katoličkom Francuskom i ponovno započeo rat sa Holandijom.[2][4]
Parlament se suprotstavio Kraljevskoj deklaraciji o oprostu, tvrdeći da kralj nije imao pravo zaustaviti primjenjivanje ranije donešene zakone. Karlo je povukao deklaraciju, ali je pristao na propis kojim bi javni službenici bili dužni polagati zakletvu koju bi propisivala Engleska crkva,[10] te se i dalje osuđivalo učenje Katoličke crkve kao praznovjerje i idolopoklonstvo.[10] Kako je parlament odbio prihvatiti finansiranje rata sa Holandijom, Karlo je bio prisiljen taj izgubljeni rat završiti sporazumom 1674. godine.
Kako Karlo nije imao djece, sve izglednijom se činila mogućnost da će ga naslijediti brat Jakov, koji se u međuvremenu preobratio na katoličanstvo. Ta činjenica je bila razlog iz kojeg je 1678. godine izbila antikatolička histerija kojoj je povodom bila objava stanovitog spiska zavjerenika koji su htjeli ubiti Karla, a među optuženima je bila i sama kraljica (koja će nedugo nakon dokazivanja svoje nevinosti umrijeti).[2] Posljedica je bila smaknuće nekolicine nevinih ljudi kako bi se primirila javnost.[2] Kako bi kraljevsku porodicu učinio manje katoličkom i više protestantskom, svoju bratičnu Mariju je udao za protestantskog holandskog princa, Vilima.[2][4]
1678. godine, iako je narod tražio rat sa katoličkom Francuskom, Karlo je tajno pregovarao sa Lujem XIV, pokušavajući da u zamjenu za novac ostane neutralan u sukobima. Kako parlament nije stao na njegovu stranu, Karlo ga je u januaru godine 1679. raspustio.[5] Novi parlament okupio se već u martu iste godine, još agresivniji prema Karlu.
Godine 1679. parlament se počeo vrlo žestoko suprotstavljati mogućnosti da Karla naslijedi njegov brat, katolik. Jedan od zastupnika, Anthony Ashley Cooper, grof od Shaftesburyja, predložio je zakon kojim bi se Jakova isključilo kao nasljednika krune, a u nasljednu liniju uključi James Scott, vojvoda od Monmoutha, vanbračni Karlov sin. Torijevci (konzervativci) bili su protiv isključenja, a vigovci (liberali) za isključenje.[4][5]
Bojeći se da će ovaj zakon proći, Karlo je u decembru 1679. godine opet raspustio engleski parlament. Čak i slijedeća dva parlamenta, jedan iz 1680. i drugi iz 1681. godine, su također bili raspušteni iz tog razloga.[4][5] Do svoje smrti Karlo je vladao kao apsolutistički vladar.[4] Zbog Karlovog suprotstavljanja spornom zakonu, neke protestantske pristalice su skovale urotu kojoj je cilj bio ubiti Karla i Jakova. Zavjera nije uspjela zahvaljujući požaru koji je spriječio Karla da nesumnjajući stigne na mjesto predviđenog atentata, a urotnici su optuženi za veleizdaju i smaknuti.[2] Kako su mnogi uticajni protestantski političari bili smaknuti ili protjerani, a iz Tower of Londona su pušteni oni katolički, vojvoda od Yorka je dobio na popularnosti na dvoru.[4][5]
Karlo je iznenada obolio 2. februara 1685. godine, od disfunkcije bubrega i uremije, što se manifestiralo zadržavanjem mokraće u tijelu, te komom i naposljetku smrću.[2][4] Posljednjim riječima je zamolio svoga brata da se pobrine za njegovu ljubavnicu, Nelly Gwyn.[2] Pred smrt se navodno preobratio na katoličanstvo, mada nije poznato koliko je bio pri svijesti u trenutku preobraćenja.[4] Umro je u srijedu, 6. februara 1685. godine, u dobi od 55 godina. Pokopan je u Westminsterskoj opatiji 14. februara, u vrlo jednostavnoj ceremoniji.[4] Naslijedio ga je mlađi brat, Jakov II Engleski i VII Škotski.
Karlo sa svojom kraljicom nije imao djece; sve četiri njene trudnoće završile su pobačajem. Karlo je, međutim, imao nekoliko djece sa svojim mnogobrojnim ljubavnicama. Za svoju najdražu ljubavnicu, Barbaru Palmer, kreirao je vojvodstvo Cleveland, a za većinu svoje priznate djece kreirao je zasebna vojvodstva ili grofovije. Tri snahe Elizabete II (Diana Spencer, Sarah, vojvotkinja od Yorka i Camilla, vojvotkinja od Cornwalla) su potekle od Karlovih vanbračnih sinova, što znači da će princ William od Velsa vjerovatno postati prvi kralj koji je potomak Karla II.
| Prethodi: | Kralj Engleske, Irske i Škotske | Slijedi: |
| Karlo I | Jakov II i VII |
LIMS forum content by LIMS forum members is licensed under a Creative Commons Attribution-NonCommercial-ShareAlike 4.0 International License. Based on a work at www.limsforum.com.
