Knowledge Base Wiki

Hamurabijev zakonik predstavlja najpoznatiji i najbolje sačuvani zakonik drevne Mezopotamije. Pisan je klinastim pismom. Hamurabijev zakonik pronađen je 1901. godine u iranskom gradu Suzi (oblast starog Elama) od strane Jean-Jacques de Morgan, gdje ga je kao ratni plijen oteo elamićanski kralj Šutruk Nahunt. Tekst je ispisan na stijeni od crnog diorita, visokoj 2,62 m. Danas se čuva u muzeju Louvre. Zakonik je preveo na francuski orijentalist Šel. Na vrhu stijene nalazi se slikovni prikaz boga sunca Šamaša, kako sjedi, i Hamurabija dok stoji u naklonu pred njim. Bog nadahnjuje vladara da donese svoj zakonik, ali vladar vrši zakonodavnu djelatnost. Zakonik je nastao u posljednjim decenijama vladavine Hamurabija (vladao 1792. p. n. e.—1750. p. n. e.).^[1]

Nakon proširenja carevine, Hamurabi se okrenuo sređivanju zemlje po pitanju jedinstvenog zakonodavno-pravnog sistema. Smatra se da je donesen u posljednjoj dekadi njegove vladavine, oko 1780. godine p.n.e. Sastoji se od tri dijela.

U prvom dijelu Hamurabi opširno govori o svojoj ulozi prema svome narodu koja je određena od strane bogova.

U drugom dijelu, po Šelovoj numeraciji, smještena su 282 člana koji su ustvari konkretni zakonski propisi i sama suština Hamurabijevog zakonika.

U trećem, završnom dijelu Hamurabi poziva podanike na poštovanje zakona, obećavajući nagrade i božansku zaštitu od prokletstva i zla, svima onima koji se nalaze unutar zidova njegovog hrama odnosno onih koji su pod njegovom vlašću i koji se pridržavaju zakona prijeteći teškim kletvama i kaznama za one koji to ne čine i koji zakon ne priznaju.

Babilonsko društvo se dijeli na:

• muškenum (visoko sveštenstvo, dvorski činovnici)
• avilum (slobodne ljude), koji se nalaze pod zaštitom zakona
• vardum (robove), koji se kao i stoka smatraju imovinom na raspolaganju gospodara.

Uporedo sa svim mogućim ekonomskim gradacijama, u opštoj masi slobodnog stanovništva razlikuju se još čisto pravne kategorije, pa nailazimo na još jedan sloj, muškenum, koji se po pravima nalazi između robova i slobodnih ljudi. Spominju se još mnogobrojne sluge koje nisu imale vlastitog imanja, već su za svoj rad dobijali zaradu u naturi ili novcu.

Avilum su najmnogobrojnija kategorija babilonskog društva,posjednici zemlje, seljaci, trgovci, zanatlije, učestvuju u radu gradskih vijeća, koja su zadržala lokalnu samoupravu i sudstvo, a vode računa i o gradskim finansijama.

Vardum ili rob je bio najniži sloj babilonskog društva. Izvori ropstva su bili različiti: ratovi, rođenje od roditelja robova, kupovina od trgovca robljem, krivična osuda i dužničko ropstvo. Ipak, za razliku od vremena treće dinastije Ura, preduzimaju se mjere da slobodni Babilonci ne smiju da dopadnu u ropstvo (samo teški prijestupi povlače lišavanje slobode). Glavni uzrok pretvaranja mase u robove je bila zavisnot zbog zaduživanja, a Hamurabijevi zakoni upravo nastoje da tu zavisnost ograniče. Tome se ne treba čuditi jer su nemilosrdne akcije zelenaša, od kojih su stradali ne samo siromasi već i mnogi vlasnici, izazivale opšte nezadovoljstvo i nanosile štete caru, koji je na taj način gubio podanike (jer je rob u cjelini pripadao gospodaru). Dug je mogao da odradi ne samo dužnik, već i njegova žena ili djeca, i to samo u roku od tri godine, pri čemu su se, za razliku od robova, ti zavisni ljudi štitili zakonom i lihvar (onaj kome se dug odrađuje) je odgovarao životom svoga sina za nasilnu smrt dužnikova sina koji bi odrađivao očev dug.

Rob je svojina gospodara i kao oznaku svog statusa nosi abitum (žig), koji skida samo sa gospodarevim odobrenjem. On ga može prodati ili osloboditi, ali ne može prodati robinju koja mu je rodila djecu, iako je može zadržati kao roba. Djeca postaju slobodna poslije smrti oca. Skrivanje tuđeg roba je povlačilo smrtnu kaznu. Rob je mogao sklapati brak sa slobodnim ljudima i neke ugovore u prisustvu svjedoka. Povreda roba se plaćala polovinom vrijednosti roba, a ubistvo se moralo nadoknaditi drugim robom.

Rob je postajao slobodan ako plati otkup, ako ga gospodar oslobodi, nakon smrti oca, ako je dijete robinje i slobodnog čovjeka, nakon tri godine ako je dužnički rob i ako ode u drugu zemlju i tamo ga neko otkupi po povratku u Babilon.

Iako se o robovima u Hamurabijevom zakoniku govori mnogo, oni čine samo dio (iako dosta značajan) neposrednih proizvođača.

Muškenum je sloj stanovništva čiji pravni status nije dovoljno jasan. Oni su bili posjednici, djelimično čak i robovlasnici, mogli su da zasnivaju porodice, ali njihova jurisdistička prava su bila ograničena (podređen položaj se ogleda po pitanju krivičnog prava, kako se pretpostavlja, u vezi sa porijeklom). Za nanošenje tjelesnih povreda mušenumu, krivac se kažnjava po principu kompozicije, a za istu takvu povredu ako je u pitanju avilum, krivac se kažnjava po principu taliona (“oko za oko, zub za zub”).

• Član 196.

Ako čovjek izvadi oko drugom čovjeku, ima da se oko i njemu izvadi. (oko za oko)

• Član 197.

Ako on slomi kost drugom čovjeku i njegova će kost biti slomljena.

• Član 198.

Ako čovjek iskopa oko muškenumu ili mu slomi kost, treba da plati minu zlata.

• Član 200.

Ako čovjek slomi zube sebi ravnom po statusu i njemu treba da slome. (zub za zub)

• Član 202.

Ako neko napadne čovjeka višeg po statusu od svog, treba da javno primi 60 udaraca bičem za volove.

• Član 204.

Ako muškenum napadne drugog muškenuma, treba da plati 10 šekela u novcu.

Ali muškenum je imao i povoljnosti u nekim segmentima:

• Član 216.

Ako ljekar napravi veliki zasijek s nožem za operacije i izliječi ili rasječe tumor (iznad oka) sa nožem za operaciju i spasi oko, treba da primi 10 šekela u novcu.

• Član 217.

Ako je pacijent muškenum, onda treba da primi 5 šekela.

• Član 221.

Ako ljekar izliječi slomljenu kost, pacijent treba da mu plati 5 šekela u novcu.

• Član 222.

Ako je pacijent muškenum treba da plati 3 šekela.

• Član 199.

Ako čovjek iskopa oko nečijem robu, ili mu slomi kost, treba da plati pola od vrijednosti njegove.

• Član 205.

Ako rob napadne gospodara, treba da mu se odsječe uho.

• Član 217.

Ako ljekar izvrši neki operativni zahvat nad nečijim robom, i izliječi ga ili mu spasi oko, onda vlasnik roba plaća ljekaru 2 šekela.

U Babilonu srećemo puno obligaciono-pravnih ugovora, čija se forma, kao bitan uslov za zaključivanje pravnog posla, zahtijevala samo u pojedinim slučajevima.

Ugovor o kupoprodaji - Ne utvrđuju se obaveze, već samo volja stranaka u pogledu pravne svojine, predmet kupoprodaje može biti pokretna i nepokretna imovina, robovi pa čak i djeca, zakonik je gotovo uvijek utvrdio cijenu stvari, a prijenos stvari je bio završavan simboličnim stavljanjem palice preko nje, što je označavalo novog sopstvenika, prodavac nije prolazio bez posljedica za skrivanje nedostataka stvari ili za prodaju tuđeg vlasništva (evikcija).

Ugovor o zakupu - U pitanju je najčešće zemlja i stanovi, rokovi se kreću od 1-5 godina, zakupnina se plaćala u obliku plodova (1/3, 1/2 ili 2/3 prinosa).

Ugovor o najmu - U pitanju su stoka (magarac,vo), prevozna sredstva (kola,brod), rob ili slobodan čovjek, predviđa se cijena najma i nadoknada eventualne štete.

Ugovor o ličnom najmu - Reguliše najam raznih kategorija radnika i majstora, koji strogo odgovaraju za kvalitet urađenog posla.

• Član 228.

Ako graditelj gradi nekome kuću i završi je, onda treba da mu se plati dva šekela u novcu po svakom sar-u površine.

• Član 229.

Ako graditelj izgradi kuću za nekoga, i ne izgradi je valjano, i kuća se sruši i ubije vlasnika, onda graditelja treba dati da se ubije.

• Član 230.

Ako ubije sina vlasnika, treba da se ubije sin graditelja.

• Član 231.

Ako ubije roba vlasnika, onda on treba da plati drugim robom vlasniku kuće.

• Član 232.

Ako uništi dobra, onda treba da kompenzira štetu, i također zato što je nije dobro sagradio, treba da je ponovo izgradi o svom trošku.

Ugovor o zajmu - Spriječava zloupotrebe povjerioca, dužničko ropstvo svedeno na tri godine, samovoljno plijenjenje imovine dužnika dovodi do gubitka zajma, ubijanje dužnika se nadoknađuje smrću svog sina (ako se radi o avilumu) ili plaćanjem novčane kazne i gubljenjem zajma (ako se radi o vardumu), ako je imovina dužnika stradala od nepogoda, predviđaju se olakšice, a visina kamata za zajmove je utvrđena (1/3 za zajam u žitu i 1/5 za zajam u srebru).

Ugovor o ostavi - Predviđa čuvanje tuđih stvari, zahtijeva pismenu formu i prisustvo svjedoka, utajenje povjerene imovine (žita) nadoknađuje se dvostruko.

Car se u praksi obračunavao sa tradicijama patrijarhalne porodice. Muž je imao pravo da na mjestu ubije ženu-nevjernicu i njenog zavodnika. Za saučesništvo u ubistvu svog supruga žena-prevarnica je nabijana na kolac, a za hrđavo ponašanje i rasipništvo žena je istjerivana iz kuće ili pretvarana u robinju. Sin koji udari, odnosno, ošamari oca kažnjavan je odsjecanjem šake, dok se batinanje sina uopšte nije smatralo prijestupom.

Iako je brak u suštini bio monogam, bilo je izuzetaka kada je muž mogao dovesti drugu ženu (ako mu prva ne podari potomstvo ili je bolesna), ali je dužan da zadrži prvu ženu, u odnosu na koju je druga žena u podređenom planu.

• Član 145.

Ako čovjek uzme ženu i ona mu ne rodi djecu, i on odluči da uzme drugu ženu i dovede je u kuću, toj drugoj ženi ne treba da se prizna jednakost sa prvom.

Brak je dozvoljen između različitih društvenih staleža, ali je zabranjen između roditelja i djece, kao i maćehe i pastorka (o pobočnom rodu se ništa ne govori kao o smetnji pri sklapanju braka). Brak sklapa mladoženja i otac (brat ili neki drugi muški srodnik) nevjestin, dok se razvedena žena i udovica može udati za “čovjeka svog srca”.

Tirhatu je neobavezan poklon nevelike vrijednosti koji mladoženja daje nevjestinom ocu. U slučaju da bez valjanog razloga mladoženja odbije mladu, njen otac zadržava tirhatu, a ako on odbije mladoženju vraća tirhatu dvostruko.

• Član 159.

Ako neko donese imovinu u punčevu kuću, i plati tirhatu, gleda za drugom ženom i kaže svom puncu: ”Ja ne želim tvoju kćerku”, mladin otac može da zadrži sve što je dobio.

• Član 160.

Ako je čovjek donio imovinu u tastovu kuću i platio tirhatu, ako onda otac devojke kaže: ”Ja ti neću dati svoju kćerku”, onda treba da vrati duplo sve što je dobio.

Nudunu su vrijedniji pokloni u pokretnim i nepokretnm stvarima koji se daju prije ili za vrijeme braka kako bi muž materijalno obezbjedio ženu. Ako joj nije dao nudunu, onda udovica ima pravo na jednak dio nasljedstva, a ako udovica napusti kuću i preuda se, nuduna ostaje djeci.

Šeriktu su pokloni koji nevjestini roditelji daju kao miraz. S tim upravlja muž, ali u slučaju raskida braka, miraz se vraća ženi, ali on prelazi djeci (ako ih nemaju, onda se vraća ženinim roditeljima).

• Član 138.

Ako čovjek poželi da se odvoji od žene koja mu nije rodila djecu, on treba da joj da iznos njene tirhatu i miraza kog je donijela sa sobom iz očeve kuće, i nek je pusti da ide.

• Član 139.

Ako nije bilo tirhatu-a onda treba da joj da minu zlata kao poklon zbog puštanja.

• Član 140.

Ako je muškenum, onda nek joj plati trećinu mine zlata.

Za dugove stečene u braku, odgovornost podjednako snose oba bračna druga, a za dugove prije braka žena može da traži garanciju prije udaje da neće biti prodana u roblje zbog njih.

• Član 151.

Ako žena koja živi u čovjekovoj kući, napravi ugovor sa svojim mužem, da je zajmodavac ne može zatvoriti (dan joj je dokument na osnovu toga) ako je muž napravio dugove prije braka, zajmodavac je ne može zadržati zbog toga. Ali ako je žena napravila dug prije ulaska u brak, njenog muža zajmodavac ne može zatvoriti zbog toga.

Brak prestaje smrću jednog od supružnika ili razvodom. Muž može da otjera ženu koja je nemarna ne davši joj ništa ili je učiniti robinjom, ali bez dobrog razloga, zakon to zabranjuje. Ako muž padne u zarobljeništvo, ženi se dozvoljava odlazak kod drugog samo ako nema dovoljno sredstava za život, ili će biti naređeno da je bace u rijeku. Ako se muž vrati iz zarobljeništva, dužna je da mu se vrati samo ako nije okaljao domovinu (djeca iz drugug braka ostaju s ocem).

• Član 141.

Ako čovjekova žena, koja živi u njegovoj kući poželi da ode iz nje, padne u dugove, pokuša da ruinira kuću ponižavajući muža, i pravno je osuđena (kriva je), ako njen muž odluči da je pusti, može da ide ali neće ništa dobiti kao poklon zbog otpuštanja, ali ako njen muž odluči da je zadrži, i uzme drugu ženu, onda ima da ostane u kući muža kao robinja.

• Član 142.

Ako se žena posvađa sa mužem i kaže: ”Ti nisi dobar (ponižavaš me) prema meni”, razlog za ženinu presudu mora biti opravdan. Ako je nevina i nema greške na njenoj strani, onda krivica ne smije napasti ovu ženu i smije uzeti miraz i vratiti se u kuću roditelja.

• Član 143.

Ako nije nevina, ali ostavi muža i upropasti kuću, ponižavajući muža, treba da se baci u rijeku.

• Član 131.

Ako čovjek optuži ženu, ali ona nije zatečena sa drugim čovjekom, ona mora da da zakletvu i onda se može vratiti kući.

• Član 132.

Ako je “prst uperen” na nečiju ženu po pitanju drugog muškarca, ali nije uhvaćena da spava sa njim, ona treba da skoči u rijeku za svog muža.

Imovinu naslijeđuju sinovi koji produžuju potomstvo i kult predaka. Sin prvenac nema prednost u odnosu na ostale. Otac ne može proizvoljno da liši sina nasljedstva (da ga razbaštini), već to mora da učini sudskim putem.

• Član 168.

Ako čovjek želi da istjera sina iz kuće, i odluči to prije sudije: ”Ja želim da izbacim sina”, tada sudija treba da ispita njegov razlog. Ako je sin kriv zbog razloga radi kojeg pravno ne treba da ide iz kuće, otac ga ne može izbaciti.

• Član 169.

Ako je kriv zbog važne greške, zbog koje mu može pravno oduzeti sinovljev status u kući, otac treba da mu oprosti prvi put, ali ako se to ponovi, onda mu treba obespraviti status u kući i izbaciti ga.

Kćerke su dobijale miraz pa su se isključivale iz nasledstva. Samo su sveštenice mogle da naslijeđuju, ali pošto se nisu smjele udavati niti imati potomstvo, nasljedstvo se vraćalo braći. Udovica može da ostane u kući pokojnog muža i da živi od prihoda šeriktua i nudune, ali ih ne može otuđiti. Sinovi koje je rodila robinja naslijeđuju samo ako ih je otac nazivao sinovima u toku života (ako ih je priznao), a usvojena djeca stiču sva nasljedna prava kao i zakonita, ali gube nasljedno pravo u prethodnoj porodici (ovdje se vide elementi testamentalnog nasljeđivanja koje Hamurabijev zakonik nije poznavao).

Prije Hamurabija također su postojali pokušaji donošenja jednog jedinstvenog pravnog akta koji će obuhvatiti sve bitne segmente društva i odrediti represivne mjere za prekršioce istog.

Postoje sljedeći zakonici:

• Zakonik Ur-Namua (osnivača treće dinastije Ura) koji je ujedno zvanično najstariji pisani pravni akt, čuva se u Muzeju Starog istoka u Istanbulu)
• Zakonik Bilalame (miroljubivog vladara Enšue), čuva se u iračkom muzeju starina u Bagdadu
• Zakonik Lipit-Ištara (vladara grada Isine), čuva se u philadelphijskom muzeju.

• Hipokratova zakletva
• Urukagina