Informatics Educational Institutions & Programs

Uredi veze
Veritas (Istina) Waltera Seymoura Allwarda ispred Vrhovnog suda Kanade, Ottawa, Ontario Kanada, 1920
Dio serije članaka o
Epistemologiji
Koncepti
Razlike
Škole
Teme i pogledi
Posebna područja istraživanja
Epistemolozi
Povezana polja

Istina je jedan od osnovnih pojmova u filozofiji, posebno u teoriji spoznaje.

Istina se često veže s pojmovima: misao, stvarnost, osobina, pojam, bit, znanje, veza, inteligencija...

Neki misle da se do istine, pravog razumjevanja znanja može doći samo prosvjetljenjem, a ne pojmovima (grupama osobina predmeta).

Pojmovima određena istina je jednakost grupa osobina.

Jednakost: zamišljeno je istinito ako je jednako stvarnom. Drugim riječima, ono što mislimo o promatranom predmetu jednako je predmetu onakvom kakav jeste nezavisno o promatraču (ako nešto takvo postoji). Grupa osobina (pojmova, slika) u našem razumu jednaka je grupi stvarnih osobina. Imamo vidljivost, tj. predmet je onakav kakav jeste.

Pitanjem koja je odgovarajuća osnova za odlučivanje o tome kako se riječi, simboli, ideje i vjerovanja mogu ispravno smatrati istinitim, bilo od strane pojedinačne osobe ili cijelog društva, bavi se pet najzastupljenijih suštinskih teorija istine navedenih u nastavku. Svaka od njih predstavlja perspektive koje dijele naučnici.[1][2][3]

Istina je svojstvo da se bude u skladu sa činjenicom ili stvarnošću.[4] U svakidašnjem jeziku, istina se obično pripisuje stvarima koje imaju za cilj da predstavljaju stvarnost ili joj na drugi način odgovaraju, kao što su uvjerenja, propozicije i deklarativne rečenice.[2]

Obično se smatra da je istina suprotnost laži. O konceptu istine se raspravlja i debatovalo u različitim kontekstima, uključujući filozofiju, umjetnost, teologiju i nauku. Većina ljudskih aktivnosti zavisi od koncepta, pri čemu se njegova priroda kao koncepta pretpostavlja, prije nego da je predmet rasprave; to uključuje većinu nauka, pravo, novinarstvo i svakidašnjica. Neki filozofi koncept istine smatraju osnovnim i ne može se objasniti nikakvim pojmovima koji su lakše razumljivi od samog koncepta istine.[5] Na istinu se najčešće gleda kao na korespondenciju jezika ili misli sa svijetom neovisnim o uma. To se zove teorija korespondencije istine.

Među naučnicima, filozofima i teolozima i dalje se raspravlja o raznim teorijama i pogledima na istinu.[2][6] Postoji mnogo različitih pitanja o prirodi istine koja su još uvijek predmet savremenih rasprava, kao što su: pitanje definisanja istine. Ako je uopće moguće dati informativnu definiciju istine. Identifikovane stvari su nosioci istine i stoga mogu biti istinite ili lažne. Ako su istina i neistina dvovalentne, ili ako postoje druge vrijednosti istine. Identifikovanje kriterija istine koji nam omogućavaju da je identifikujemo i da je razlikujemo od laži. Uloga koju istina ima u konstituisanju znanja. I ako je istina uvijek apsolutna, ili ako može biti relativna u odnosu na nečiju perspektivu.

Glavne teorije

Pitanjem koja je odgovarajuća osnova za odlučivanje o tome kako se riječi, simboli, ideje i vjerovanja mogu ispravno smatrati istinitim, bilo od strane pojedinačne osobe ili cijelog društva, bavi se pet najzastupljenijih suštinskih teorija istine koje su navedene u nastavku. Svaka od njih predstavlja perspektive koje dijele naučnici.[1][3][7]

Razmatraju se i druge teorije osim najzastupljenijih suštinskih teorija. Prema istraživanju profesionalnih filozofa i drugih o njihovim filozofskim stavovima, koje je sprovedeno u novembru 2009. godine (uzeto na 3226 ispitanika, uključujući 1803 člana filozofskog fakulteta i/ili doktora nauka i 829 diplomiranih studenata filozofije) 45% ispitanika prihvata ili se naginje teorijama korespondencije, 21% prihvata ili naginje deflatornim teorijama, a 14% epistemičkim teorijama.[8]

Suštinske

Prepiska

Teorije korespondencije naglašavaju da istinita uvjerenja i istinite izjave odgovaraju stvarnom stanju stvari.[9] Ova vrsta teorije naglašava odnos između misli ili izjava s jedne strane i stvari ili predmeta s druge strane. To je tradicionalni model koji vodi svoje porijeklo od starogrčkih filozofa kao što su Sokrat, Platon i Aristotel.[10] Ova klasa teorija smatra da je istinitost ili neistinitost reprezentacije u principu određena u potpunosti time kako se ona odnosi na "stvari" prema tome da li tačno opisuje te "stvari". Klasičan primjer teorije korespondencije je izjava filozofa i teologa iz trinaestog vijeka Tome Akvinskog : "Veritas est adaequatio rei et intellectus" ("Istina je usklađenost stvari i intelekta"), koju je Akvinski pripisao neoplatoničaru Isaku iz devetog vijeka.[11][12][13] Akvinski je također ponovio teoriju kao: "Za sud se kaže da je istinit kada je u skladu sa vanjskom stvarnošću".[14]

Koherencija

Za teorije koherentnosti općenito, istina zahtijeva pravilno uklapanje elemenata unutar cijelog sistema. Međutim, vrlo često se smatra da koherentnost implicira nešto više od jednostavne logičke konzistentnosti; često postoji zahtjev da propozicije u koherentnom sistemu daju međusobnu podršku jedne drugima. Tako, na primjer, kompletnost i sveobuhvatnost osnovnog skupa koncepata je kritičan faktor u ocjenjivanju valjanosti i korisnosti koherentnog sistema.[15] Prožimajuće načelo teorija koherentnosti jeste ideja da je istina prvenstveno svojstvo čitavih sistema propozicija i da se može pripisati pojedinačnim propozicijama samo prema njihovoj koherentnosti sa cjelinom. Među nizom perspektiva koje se obično smatraju teorijom koherentnosti, teoretičari se razlikuju po pitanju da li koherentnost uključuje mnoge moguće prave sisteme mišljenja ili samo jedan apsolutni sistem.

Pragmatična

Tri najuticajnija oblika pragmatične teorije istine uveli su na prijelazu iz 20. vijeka Charles Sanders Peirce, William James i John Dewey. Iako postoje velike razlike u gledištima među ovim i drugim zagovornicima pragmatičke teorije, zajedničko im je da se istina provjerava i potvrđuje rezultatima provođenja nečijih koncepata u praksi.[16]

Konstruktivistička

Društveni konstruktivizam smatra da je istina konstruisana društvenim procesima, da je historijski i kulturno specifična, i da je djelimično oblikovana kroz borbu za moć unutar zajednice. Konstruktivizam gleda na svo naše znanje kao na "konstruisano", jer ono ne odražava nikakve vanjske "transcendentne" stvarnosti (kao što bi čista teorija korespondencije mogla smatrati). Umjesto toga, percepcije istine se posmatraju da su zavisne od konvencije, ljudske percepcije i društvenog iskustva. Konstruktivisti vjeruju da su reprezentacije fizičke i biološke stvarnosti, uključujući rasu, seksualnost i rod, društveni konstrukti.

Konsenzualna

Teorija konsenzusa smatra da je istina ono oko čega je dogovoreno, ili u nekim verzijama, može doći do dogovora, od strane neke određene grupe. Takva grupa može uključivati sva ljudska bića ili njihov podskup koji ima više od jedne osobe.

Među sadašnjim zagovornicima teorije konsenzusa kao korisnog tumačenja koncepta "istine" jeste filozof Jürgen Habermas.[17] Habermas smatra da je istina ono oko čega bi se dogovorili u idealnoj govornoj situaciji.[18] Među trenutnim jakim kritičarima teorije konsenzusa je filozof Nicholas Rescher.[19]

Minimalistička

Deflatorna

Savremeni razvoj u oblasti filozofije rezultirao je pojavom nove teze: da pojam istina ne označava stvarno svojstvo rečenica ili prijedloga. Ova teza je djelimično odgovor na uobičajenu upotrebu predikata istine (npr. da je neka određena stvar "...tačna") koja je bila posebno rasprostranjena u filozofskom diskursu o istini u prvoj polovini 20. vijeka. Sa ove tačke gledišta, tvrditi da je "'2 + 2 = 4' istina" logički je ekvivalentno tvrdnji da je "2 + 2 = 4", a fraza "je istina" je potpuno neopisiva u ovom i svakom drugom kontekstu. U običnom govoru, predikati istine se obično ne čuju i to bi se protumačilo kao neobična pojava da neko koristi predikat istine u svakodnevnom razgovoru kada tvrdi da je nešto istina.

Performativna

P. F. Strawsonu se pripisuje performativna teorija istine koja smatra da je reći "'Snijeg je bijel je istina" znači izvesti govorni čin signaliziranja nečijeg slaganja s tvrdnjom da je snijeg bijel (slično kao klimanje glavom u znak slaganja). Ideja da su neke izjave više akcije nego komunikacijski iskazi nije tako čudna kao što se može činiti. Na primjer, kada vjenčani par kaže "Da" u odgovarajućem trenutku na vjenčanju, oni obavljaju čin da drugu osobu uzimaju za svog zakonitog bračnog druga. Oni sebe ne opisuju da uzimaju drugoga, već to zapravo čine (možda je najtemeljnija analiza takvih „ilokutivnih činova“ J. L. Austin-ova, „Kako raditi stvari riječima“[20]).

Redundancija i srodnost

Prema redundantnoj teoriji istine, tvrdnja da je izjava istinita potpuno je ekvivalentna tvrdnji same izjave. Na primjer, iznošenje tvrdnje da "Snijeg je bijel je istina" je ekvivalentno tvrdnji "Snijeg je bijel". Teoretičari redundantnosti iz ove premise zaključuju da je istina redundantni koncept; to jest, to je samo riječ koja se tradicionalno koristi u razgovoru ili pisanju, općenito za isticanje, ali ne i riječ koja se zapravo izjednačava sa bilo čim u stvarnosti. Ova teorija se obično pripisuje Franku P. Ramseyu, koji je smatrao da upotreba riječi kao što su činjenica i istina nije ništa drugo do zaobilazni način potvrđivanja tvrdnje i da je tretiranje ovih riječi kao odvojenih problema u izolaciji od prosuđivanja bilo samo „jezička zbrka".[1][21][22]

Filozofski skepticizam

Filozofski skepticizam je općenito svaki upitni stav ili sumnja prema jednom ili više stavki znanja ili vjerovanja koji svojim tvrdnjama i propozicijama pripisuju istinu.[23][24] Primarni cilj filozofskog skepticizma je epistemologija, ali se može primijeniti na bilo koju domenu, kao što je natprirodno, moral (moralni skepticizam) i religija (skepticizam o postojanju Boga).[25]

Pluralistički

Nekoliko glavnih teorija istine smatra da postoji određeno svojstvo čije posjedovanje čini vjerovanje ili tvrdnju istinitom. Pluralističke teorije istine tvrde da može postojati više od jednog svojstva koje čini istinite tvrdnje: etičke propozicije mogu biti istinite na osnovu koherentnosti. Propozicije o fizičkom svijetu mogu biti istinite ako odgovaraju objektima i svojstvima o kojima se radi.

Formalne teorije

Logika

Logika se bavi obrascima u razumu koji mogu pomoći reći da li je neka tvrdnja istinita ili ne. Logičari koriste formalne jezike da izraze istine kojima se bave, i kao takvo postoji samo istina pod nekom interpretacijom ili istina unutar nekog logičkog sistema.

Matematika

Postoje dva glavna pristupa istini u matematici. Oni su model teorije istine i teorija dokaza istine.[26]

Historijski gledano, sa razvojem Bulove algebre u devetnaestom vijeku, matematički modeli logike su počeli da tretiraju "istinu", također predstavljenu kao "T" ili "1", kao proizvoljnu konstantu. "Lažnost" je također proizvoljna konstanta, koja se može predstaviti kao "F" ili "0". U propozicionoj logici, ovim simbolima se može manipulisati u skladu sa skupom aksioma i pravila zaključivanja, često datim u obliku tablica istinitosti.

Semantika Tarskog

Semantička teorija istine ima kao svoj opći slučaj za određeni jezik:

'P' je tačno ako i samo ako je P

gdje se 'P' odnosi na rečenicu (ime rečenice), dok je P sama rečenica.

Kripkeova semantika

Kripkeova teorija istine (nazvana po Saulu Kripkeu ) tvrdi da prirodni jezik zapravo može sadržavati svoj vlastiti predikat istine, a da ne izaziva kontradikciju.

Narodna vjerovanja

Predikat istine "P je istinito" ima veliku praktičnu vrijednost u ljudskom jeziku, omogućavajući efikasno odobravanje ili opovrgavanje tvrdnji drugih, naglašavanje istinitosti ili neistinitosti izjave, ili omogućavanje različitih indirektnih (griceanskih) konverzacijskih implikacija.[27] Pojedinci ili društva će ponekad kazniti "lažne" izjave kako bi odvratili od laži;[28] najstariji sačuvani zakonski tekst, Ur-Nammuov zakonik, navodi kazne za lažne optužbe za čarobnjaštvo ili preljubu, kao i za činjenje krivokletstva na sudu. Čak i četverogodišnja djeca mogu proći jednostavne testove "lažnih uvjerenja" i uspješno procijeniti da se vjerovanje drugog pojedinca na specifičan način razlikuje od stvarnosti;[29] u odrasloj dobi postoje snažne implicitne intuicije o "istini" koje formiraju "narodnu teoriju" istine.

U ranoj islamskoj filozofiji, Ibn Sina je definisao istinu u svom djelu Kitab Al-Shifa Knjiga o liječenju, Knjiga I, Poglavlje 8, kao:

Šta odgovara u umu onome što je izvan njega..[30]

O sličnosti i razlikama zamišljenog i stvarnog

Zamišljeno može biti malo ili jako različito od stvarnosti: film, svakodnevna mala nesvjesna samozavaravanja i nesvjesne laži, citati iz književnosti, zablude itd.

Materijalni interesi (svrhe, ciljevi, volja) jako utiču na mišljeno (lomače, politički progoni - proglasi ga drukčijim pa opljačkaj bez obzira na stvarno - dokaze).

Također pogledajte

Bilješke

  1. ^ a b c Encyclopedia of Philosophy, Supp., "Truth", auth: Michael Williams, pp. 572–73 (Macmillan, 1996)
  2. ^ a b c Glanzberg, Michael (2021), Truth (Summer 2021 izd.), Metaphysics Research Lab, Stanford University, arhivirano s originala, 30. 4. 2021, pristupljeno 21. 6. 2023
  3. ^ a b Hale, Bob; Wright, Crispin, ured. (1999). "A Companion to the Philosophy of Language". str. 309–30. doi:10.1111/b.9780631213260.1999.00015.x. ISBN 978-0-631-21326-0. Parametar |title= nedostaje ili je prazan (pomoć)
  4. ^ "Definition of TRUTH". www.merriam-webster.com (jezik: engleski). 17. 5. 2023. Pristupljeno 21. 6. 2023.
  5. ^ "Truth". Stanford Encyclopedia of Philosophy. Arhivirano s originala, 20. 1. 2022. Pristupljeno 29. 6. 2020.
  6. ^ Alexis G. Burgess and John P. Burgess (2011). Truth (hardcover) (1st izd.). Princeton University Press. ISBN 978-0-691-14401-6. Arhivirano s originala, 6. 10. 2014. Pristupljeno 4. 10. 2014. a concise introduction to current philosophical debates about truth
  7. ^ Blackburn, Simon, and Simmons, Keith (eds., 1999), Truth, Oxford University Press, Oxford. Includes papers by James, Ramsey, Russell, Tarski, and more recent work.
  8. ^ "The PhilPapers Surveys – Preliminary Survey results". The PhilPapers Surveys. Philpapers.org. Arhivirano s originala, 20. 3. 2012. Pristupljeno 27. 5. 2012.
  9. ^ Encyclopedia of Philosophy, Vol.2, "Correspondence Theory of Truth", auth.: Arthur N. Prior, p. 223 (Macmillan, 1969). Prior uses Bertrand Russell's wording in defining correspondence theory. According to Prior, Russell was substantially responsible for helping to make correspondence theory widely known under this name.
  10. ^ Encyclopedia of Philosophy, Vol.2, "Correspondence Theory of Truth", auth.: Arthur N. Prior, pp. 223–24 (Macmillan, 1969).
  11. ^ Encyclopedia of Philosophy, Vol. 2, "Correspondence Theory of Truth", auth.: Arthur N. Prior, Macmillan, 1969, p. 224.
  12. ^ "Correspondence Theory of Truth", in Stanford Encyclopedia of Philosophy Arhivirano 31. 10. 2019. na Wayback Machine.
  13. ^ Thomas Aquinas, Summa Theologiae, I. Q.16, A.2 arg. 2.
  14. ^ "Correspondence Theory of Truth", in Stanford Encyclopedia of Philosophy Arhivirano 31. 10. 2019. na Wayback Machine (citat iz De Veritate Q.1, A.1–3 i Summa Theologiae, I. Q.16).
  15. ^ Immanuel Kant, for instance, assembled a controversial but quite coherent system in the early 19th century, whose validity and usefulness continues to be debated even today. Similarly, the systems of Leibniz and Spinoza are characteristic systems that are internally coherent but controversial in terms of their utility and validity.
  16. ^ Encyclopedia of Philosophy, Vol. 5, "Pragmatic Theory of Truth", 427 (Macmillan, 1969).
  17. ^ See, e.g., Habermas, Jürgen, Knowledge and Human Interests (English translation, 1972).
  18. ^ See, e.g., Habermas, Jürgen, Knowledge and Human Interests (English translation, 1972), esp. Part III, pp. 187 ff.
  19. ^ Rescher, Nicholas, Pluralism: Against the Demand for Consensus (1995).
  20. ^ J. L. Austin, "How to Do Things With Words". Cambridge: Harvard University Press, 1975
  21. ^ Ramsey, F.P. (1927), "Facts and Propositions", Aristotelian Society Supplementary Volume 7, 153–70. Reprinted, pp. 34–51 in F.P. Ramsey, Philosophical Papers, David Hugh Mellor (ed.), Cambridge University Press, Cambridge, 1990
  22. ^ Le Morvan, Pierre. (2004) "Ramsey on Truth and Truth on Ramsey", The British Journal for the History of Philosophy 12(4), pp. 705–18.
  23. ^ Popkin, R. H. The History of Skepticism from Erasmus to Descartes (rev. ed. 1968); C. L. Stough, Greek Skepticism (1969); M. Burnyeat, ed., The Skeptical Tradition (1983); B. Stroud, The Significance of Philosophical Skepticism (1984). Encyclopedia2.thefreedictionary.com. Arhivirano s originala, 13. 7. 2012. Pristupljeno 4. 6. 2018.
  24. ^ http://www.utm.edu/research/iep/s/skepcont.htm. Parametar |title= nedostaje ili je prazan (pomoć)
  25. ^ Greco, John (2008). The Oxford Handbook of Skepticism (jezik: engleski). Oxford University Press, US. ISBN 978-0-19-518321-4.
  26. ^ Penelope Maddy; Realism in Mathematics; Series: Clarendon Paperbacks; Paperback: 216 pages; Publisher: Oxford University Press, US (1992); 978-0-19-824035-8.
  27. ^ Scharp, Kevin (2013). "6: What is the Use?". Replacing truth (First izd.). Oxford: Oxford Univ. Press. ISBN 978-0-19-965385-0.
  28. ^ "truth | philosophy and logic". Encyclopedia Britannica (jezik: engleski). Arhivirano s originala, 5. 6. 2019. Pristupljeno 28. 7. 2017. Truth is important. Believing what is not true is apt to spoil a person’s plans and may even cost him his life. Telling what is not true may result in legal and social penalties.
  29. ^ Wellman, Henry M., David Cross, and Julanne Watson. "Meta‐analysis of theory‐of‐mind development: the truth about false belief." Child development 72.3 (2001): 655–84.
  30. ^ Osman Amin (2007), "Influence of Muslim Philosophy on the West", Monthly Renaissance 17 (11).

Reference

  • Aristotle, "The Categories", Harold P. Cooke (trans.), pp. 1–109 in Aristotle, Volume 1, Loeb Classical Library, William Heinemann, London, 1938.
  • Aristotle, "On Interpretation", Harold P. Cooke (trans.), pp. 111–79 in Aristotle, Volume 1, Loeb Classical Library, William Heinemann, London, 1938.
  • Aristotle, "Prior Analytics", Hugh Tredennick (trans.), pp. 181–531 in Aristotle, Volume 1, Loeb Classical Library, William Heinemann, London, 1938.
  • Aristotle, "On the Soul" (De Anima), W. S. Hett (trans.), pp. 1–203 in Aristotle, Volume 8, Loeb Classical Library, William Heinemann, London, 1936.
  • Audi, Robert (ed., 1999), The Cambridge Dictionary of Philosophy, Cambridge University Press, Cambridge, 1995. 2nd edition, 1999. Cited as CDP.
  • Baldwin, James Mark (ed., 1901–1905), Dictionary of Philosophy and Psychology, 3 volumes in 4, Macmillan, New York.
  • Baylis, Charles A. (1962), "Truth", pp. 321–22 in Dagobert D. Runes (ed.), Dictionary of Philosophy, Littlefield, Adams, and Company, Totowa, NJ.
  • Benjamin, A. Cornelius (1962), "Coherence Theory of Truth", p. 58 in Dagobert D. Runes (ed.), Dictionary of Philosophy, Littlefield, Adams, and Company, Totowa, NJ.
  • Blackburn, Simon, and Simmons, Keith (eds., 1999), Truth, Oxford University Press, Oxford. Includes papers by James, Ramsey, Russell, Tarski, and more recent work.
  • Chandrasekhar, Subrahmanyan (1987), Truth and Beauty. Aesthetics and Motivations in Science, University of Chicago Press, Chicago, IL.
  • Chang, C.C., and Keisler, H.J., Model Theory, North-Holland, Amsterdam, Netherlands, 1973.
  • Chomsky, Noam (1995), The Minimalist Program, MIT Press, Cambridge, Massachusetts.
  • Church, Alonzo (1962a), "Name Relation, or Meaning Relation", p. 204 in Dagobert D. Runes (ed.), Dictionary of Philosophy, Littlefield, Adams, and Company, Totowa, NJ.
  • Church, Alonzo (1962b), "Truth, Semantical", p. 322 in Dagobert D. Runes (ed.), Dictionary of Philosophy, Littlefield, Adams, and Company, Totowa, NJ.
  • Clifford, W.K. (1877), "The Ethics of Belief and Other Essays". (Prometheus Books, 1999), infidels.org Arhivirano 3. 12. 2009. na Wayback Machine
  • Dewey, John (1900–1901), Lectures on Ethics 1900–1901, Donald F. Koch (ed.), Southern Illinois University Press, Carbondale and Edwardsville, IL.
  • Dewey, John (1932), Theory of the Moral Life, Part 2 of John Dewey and James H. Tufts, Ethics, Henry Holt and Company, New York, 1908. 2nd edition, Holt, Rinehart, and Winston, 1932. Reprinted, Arnold Isenberg (ed.), Victor Kestenbaum (pref.), Irvingtion Publishers, New York, 1980.
  • Dewey, John (1938), Logic: The Theory of Inquiry (1938), Holt and Company, New York. Reprinted, John Dewey, The Later Works, 1925–1953, Volume 12: 1938, Jo Ann Boydston (ed.), Southern Illinois University Press, Carbondale and Edwardsville, IL, 1986.
  • Field, Hartry (2001), Truth and the Absence of Fact, Oxford University Press, Oxford.
  • Foucault, Michel (1997), Essential Works of Foucault, 1954–1984, Volume 1, Ethics: Subjectivity and Truth, Paul Rabinow (ed.), Robert Hurley et al. (trans.), The New Press, New York.
  • Garfield, Jay L., and Kiteley, Murray (1991), Meaning and Truth: The Essential Readings in Modern Semantics, Paragon House, New York.
  • Gupta, Anil (2001), "Truth", in Lou Goble (ed.), The Blackwell Guide to Philosophical Logic, Blackwell Publishers, Oxford.
  • Gupta, Anil and Belnap, Nuel. (1993). The Revision Theory of Truth. MIT Press.
  • Haack, Susan (1993), Evidence and Inquiry: Towards Reconstruction in Epistemology, Blackwell Publishers, Oxford.
  • Habermas, Jürgen (1976), "What Is Universal Pragmatics?", 1st published, "Was heißt Universalpragmatik?", Sprachpragmatik und Philosophie, Karl-Otto Apel (ed.), Suhrkamp Verlag, Frankfurt am Main. Reprinted, pp. 1–68 in Jürgen Habermas, Communication and the Evolution of Society, Thomas McCarthy (trans.), Beacon Press, Boston, 1979.
  • Habermas, Jürgen (1990), Moral Consciousness and Communicative Action, Christian Lenhardt and Shierry Weber Nicholsen (trans.), Thomas McCarthy (intro.), MIT Press, Cambridge, Massachusetts.
  • Habermas, Jürgen (2003), Truth and Justification, Barbara Fultner (trans.), MIT Press, Cambridge, Massachusetts.
  • Hegel, Georg, (1977), Phenomenology of Spirit, Oxford University Press, Oxford, ISBN 978-0-19-824597-1.
  • Horwich, Paul, (1988), Truth, 2nd edition, Oxford University Press, Oxford.
  • James, William (1904), A World of Pure Experience.
  • James, William (1907), Pragmatism, A New Name for Some Old Ways of Thinking, Popular Lectures on Philosophy, Longmans, Green, and Company, New York.
  • James, William (1909), The Meaning of Truth, A Sequel to 'Pragmatism, Longmans, Green, and Company, New York.
  • James, William (1912), Essays in Radical Empiricism. Cf. Chapt. 3, "The Thing and its Relations", pp. 92–122.
  • James, William (2014), William James on Habit, Will, Truth, and the Meaning of Life. James Sloan Allen (ed.), Frederic C. Beil, Publisher, Savannah, GA.
  • Kant, Immanuel (1800), Introduction to Logic. Reprinted, Thomas Kingsmill Abbott (trans.), Dennis Sweet (intro.), Barnes and Noble, New York, 2005.
  • Kirkham, Richard L. (1992), Theories of Truth: A Critical Introduction, MIT Press, Cambridge, Massachusetts.
  • Kneale, W., and Kneale, M. (1962), The Development of Logic, Oxford University Press, London, 1962. Reprinted with corrections, 1975.
  • Kreitler, Hans, and Kreitler, Shulamith (1972), Psychology of the Arts, Duke University Press, Durham, NC.
  • Le Morvan, Pierre (2004), "Ramsey on Truth and Truth on Ramsey", British Journal for the History of Philosophy, 12 (4) 2004, 705–18, PDF Arhivirano 29. 8. 2017. na Wayback Machine.
  • Peirce, C.S., Bibliography.
  • Peirce, C.S., Collected Papers of Charles Sanders Peirce, vols. 1–6, Charles Hartshorne and Paul Weiss (eds.), vols. 7–8, Arthur W. Burks (ed.), Harvard University Press, Cambridge, Massachusetts, 1931–1935, 1958. Cited as CP vol.para.
  • Peirce, C.S. (1877), "The Fixation of Belief", Popular Science Monthly 12 (1877), 1–15. Reprinted (CP 5.358–387), (CE 3, 242–257), (EP 1, 109–123). Eprint Arhivirano 11. 12. 2020. na Wayback Machine.
  • Peirce, C.S. (1901), "Truth and Falsity and Error" (in part), pp. 718–20 in J.M. Baldwin (ed.), Dictionary of Philosophy and Psychology, vol. 2. Reprinted, CP 5.565–573.
  • Polanyi, Michael (1966), The Tacit Dimension, Doubleday and Company, Garden City, NY.
  • Quine, W.V. (1956), "Quantifiers and Propositional Attitudes", Journal of Philosophy 53 (1956). Reprinted, pp. 185–96 in Quine (1976), Ways of Paradox.
  • Quine, W.V. (1976), The Ways of Paradox, and Other Essays, 1st edition, 1966. Revised and enlarged edition, Harvard University Press, Cambridge, Massachusetts, 1976.
  • Quine, W.V. (1980 a), From a Logical Point of View, Logico-Philosophical Essays, 2nd edition, Harvard University Press, Cambridge, Massachusetts.
  • Quine, W.V. (1980 b), "Reference and Modality", pp. 139–59 in Quine (1980 a), From a Logical Point of View.
  • Rajchman, John, and West, Cornel (ed., 1985), Post-Analytic Philosophy, Columbia University Press, New York.
  • Ramsey, F.P. (1927), "Facts and Propositions", Aristotelian Society Supplementary Volume 7, 153–70. Reprinted, pp. 34–51 in F.P. Ramsey, Philosophical Papers, David Hugh Mellor (ed.), Cambridge University Press, Cambridge, 1990.
  • Ramsey, F.P. (1990), Philosophical Papers, David Hugh Mellor (ed.), Cambridge University Press, Cambridge.
  • Rawls, John (2000), Lectures on the History of Moral Philosophy, Barbara Herman (ed.), Harvard University Press, Cambridge, Massachusetts.
  • Rorty, R. (1979), Philosophy and the Mirror of Nature, Princeton University Press, Princeton, NJ.
  • Russell, Bertrand (1912), The Problems of Philosophy, 1st published 1912. Reprinted, Galaxy Book, Oxford University Press, New York, 1959. Reprinted, Prometheus Books, Buffalo, NY, 1988.
  • Russell, Bertrand (1918), "The Philosophy of Logical Atomism", The Monist, 1918. Reprinted, pp. 177–281 in Logic and Knowledge: Essays 1901–1950, Robert Charles Marsh (ed.), Unwin Hyman, London, 1956. Reprinted, pp. 35–155 in The Philosophy of Logical Atomism, David Pears (ed.), Open Court, La Salle, IL, 1985.
  • Russell, Bertrand (1956), Logic and Knowledge: Essays 1901–1950, Robert Charles Marsh (ed.), Unwin Hyman, London, 1956. Reprinted, Routledge, London, 1992.
  • Russell, Bertrand (1985), The Philosophy of Logical Atomism, David Pears (ed.), Open Court, La Salle, IL.
  • Schopenhauer, Arthur, (1974), On the Fourfold Root of the Principle of Sufficient Reason, Open Court, La Salle, IL, ISBN 978-0-87548-187-6.
  • Smart, Ninian (1969), The Religious Experience of Mankind, Charles Scribner's Sons, New York.
  • Tarski, A., Logic, Semantics, Metamathematics: Papers from 1923 to 1938, J.H. Woodger (trans.), Oxford University Press, Oxford, 1956. 2nd edition, John Corcoran (ed.), Hackett Publishing, Indianapolis, IN, 1983.
  • Wallace, Anthony F.C. (1966), Religion: An Anthropological View, Random House, New York.
source: https://bs.wikipedia.org/wiki/Istina