Search for LIMS content across all our Wiki Knowledge Bases.
Type a search term to find related articles by LIMS subject matter experts gathered from the most trusted and dynamic collaboration tools in the laboratory informatics industry.
Droplje, uključujući florikane i korhanse, velike su, kopneneptice koje uglavnom obitavaju u suvim travnatim oblastima i na stepamaStarog sveta. One rastu u opsegu dužina od 40 do 150 cm (16 do 59 inča). One čine porodicuOtididae (ranije poznatu kao Otidae). Droplje je svejedi i oportunisti, one jedu lišće, pupoljke, semenke, voće, sitne kičmenjake i beskralježnjake.[1] Trenutno je prepoznato 26 vrsta.
Opis
Droplje su poprilično velike s dve najveće vrste, kori dropljom (Ardeotis kori) i velikom dropljom (Otis tarda), koje se često navode kao najteže leteće ptice na svetu. U obe najveće vrste, veliki mužjaci mogu da premaše težinu od 20 kg (44 lb), teže oko 13,5 kg (30 lb) u proseku, i mogu da dosegnu ukupnu dužinu od 150 cm (59 in). Najmanja vrsta je mala smeđa droplja (Eupodotis humilis), duga je oko 40 cm (16 in) i prosečno je teška oko 600 g (1,3 lb). Kod većine droplji mužjaci su znatno veći od ženki, često oko 30% duži i ponekad više nego dvostruko teži. Oni spadaju među najviše polno dimorfne grupe ptica.
Krila imaju 10 primarnih i 16–24 sekundarnih pera. U repu ima 18–20 pera. Perje je pretežno neupadljivo.[1]
Ponašanje i ekologija
Droplje su omnivorne. One se hrane uglavnom semenom i beskičmenjacima. Gnezda stvaraju na zemlji, što čini njihova jaja i potomstvo često vrlo ranjivim na predaciju. One stabilno hodaju na snažnim nogama i velikim nožnim prstima, kljucajući na hranu dok idu. Većina radije trči ili hoda nego da leti. One imaju dugačka široka krila sa prstastim vrhovima i upečatljivim obrascom leta. Mnoge imaju zanimljive rituale parenja, poput naduvavanja grlnih vrećica ili uzdignutih složenih pernatih kresta. Ženka snese tri do pet tamnih, pegavih jaja na gomili krhotina na zemlji, i inkubira ih sama.[2]
Evolucija
Genetsko datiranje ukazuje da su se droplje razvile pre oko 30 miliona godina u južnoj ili istočnoj Africi, odakle su se raširile u Evroaziju i Australiju.[3]
Droplje su društvene izvan sezone uzgoja, ali su vrlo oprezne i teško im je pristupiti na otvorenim staništima, koja preferiraju.[10] Većina vrsta je u opadanju ili je ugrožena gubitkom staništa i lovom, čak i tamo gde su nominalno zaštićene.
Ujedinjeno Kraljevstvo
Nekada su ove ptice bile uobičajene i izobilno prisutne na Solsberskoj visoravni. Posljednja droplja u Britaniji uginula je oko 1832. godine, ali se ove ptice ponovo uvode kroz serije pilića uvezenih iz Rusije.[11] Zadnje droplje su u Britaniji umrle oko 1832. godine, ali se one ponovo uvode kroz serije pilića uvezenih iz Rusije.[10] Godine 2009, u Britaniji su se prvi put nakon više od 170 godina izlegla dva velika ptića velike droplje.[12] Ponovno uvedene droplje takođe su izlegle ptiće 2010. godine.[13]
Reference
^ абdel Hoyo, J. Elliott, A. & Sargatal, J. (editors). (1996) Handbook of the Birds of the World. Volume 3: Hoatzin to Auks. Lynx Edicions. ISBN84-87334-20-2
^Archibald, George W. (1991). Forshaw, Joseph, ур. Encyclopaedia of Animals: Birds. London: Merehurst Press. стр. 98—99. ISBN978-1-85391-186-6.
^Pitra, C.; Lieckfeldt, D.; Frahnert, S.; Fickel, J. (2002). „Phylogenetic relationships and ancestral areas of the bustards (Gruiformes: Otididae), inferred from mitochondrial DNA and nuclear intron sequences”. Molecular Phylogenetics and Evolution. 23 (1): 63—74. PMID12182403. doi:10.1006/mpev.2001.1078.
^Bock, Walter J. (1994). History and Nomenclature of Avian Family-Group Names. Bulletin of the American Museum of Natural History. Number 222. New York: American Museum of Natural History. стр. 137, 252. hdl:2246/830.
^Macqueen's bustard has recently been split from the Houbara bustard as a full species.
^ абBota, G., J. Camprodon, S. Mañosa & M.B. Morales (Editores). (2005). Ecology and Conservation of steppe-land birds. Lynx Editions. Barcelona ISBN84-87334-99-7; 978-84-87334-99-3.
^The National Cyclopaedia of Useful Knowledge, Vol.III, London, (1847) Charles Knight, p.963
Bota, Gerard, et al. Ecology and conservation of Steppe-Land birds. International Symposium on Ecology and Conservation of Steppe-land birds. Lynx Edicions 2005Архивирано на сајту Wayback Machine (19. новембар 2018). 343 pages. ISBN84-87334-99-7.
Chisholm, Hugh, ур. (1911). „Bustard”. Encyclopædia Britannica (на језику: енглески) (11 изд.). Cambridge University Press.
Knox, Alan G.; Martin Collinson; Andreas J. Helbig; David T. Parkin; George Sangster (oktobar 2002). „Taxonomic recommendations for British birds”. Ibis. 144 (4): 707—710. doi:10.1046/j.1474-919X.2002.00110.x.
. PMID 25504713. doi:10.1126/science.1253451.
